Što ako uvijek ispovijedam iste grijehe?

Kako prenosi HKM, Schmitz ističe da to ne treba biti razlog za očaj, već se na to može gledati i kao na ohrabrujuću činjenicu, ali da se tomu svakako trebamo posvetiti i na to obratiti pozornost.

Možemo pomisliti kako svećenika uznemirujemo svojim upornim ponavljanjem, što često nije slučaj. Po mom iskustvu, kad mi netko kaže da ponavlja iste grijehe, mislim da bi ih time trebalo ohrabriti. Zamislite sportaša koji, recimo, ima pogrješnu tehniku u bejzbolu. I stalno ponavlja istu pogrješku. Možda je tu i tamo negdje još pogriješio u igri, no uglavnom je to to. Mislim da je to ohrabrujuće, jer zamislite da svaki dan taj sportaš čini neku novu pogrješku. Budući da se pogrješka neprestano mijenja, sportaš bi bio izgubljen jer ne zna na čemu mora raditi.

Slično je i kad odemo na ispovijed. Ako je uglavnom riječ o istom grijehu, to je usporedno bolje nego da je riječ o novim grijesima. Tada bismo bili izgubljeni u odnosu na to na čemu moramo početi raditi. Međutim, ti u ovom slučaju znaš! Možeš postati pametan Kristov sljedbenik i branitelj svoga srca, jer možeš prepoznati gdje si slab i zbog toga ćeš posebno na to obratiti pozornost. Shvaćaš što te uvodi u napast, pa s vremenom naučiš izbjegavati takve prigode.

Istovremeno, želim naglasiti kako moramo izići iz tog ciklusa grijeha. Kako to učiniti? Mislim da mnogi od nas odlaze na ispovijed jer žele onaj osjećaj olakšanja, jer nemamo više grižnju savjesti. To nije loše, ali ako se samo radi o tome, na neki način zaobilazimo Božju milost. Još je jedan od čestih razloga odlaska na ispovijed prilika da možemo ponovno primiti Euharistiju. Shvaćam to. No, ako se zaustavimo samo na tome, ako nemamo iskrenog kajanja, uz to i odricanje od svojih grijeha, onda smo došli na ispovijed samo radi oprosta, ali ne želimo i pokajanje.

Mnogi na kršćanstvo gledaju kao na 'uređivanje svog ponašanja', gdje nastojimo uvijek biti bolji i rješavamo se nekih loših navika. No, na koncu, u kršćanstvu se ne radi o tome, već o pokajanju ('metanoia' – grč. 'promijeniti mišljenje'). Promislimo o toj grčkoj riječi, ono na neki način znači da postajemo novi. No, ako stalno ispovijedamo iste grijehe, ispada da smo prilično zadovoljni onakvi kakvi jesmo i nemamo želju postati novi.

Kako onda promijeniti svoj pogled na ispovijed? Tu je bitno odricanje i pokajanje. Najprije, kad se ispovijedam, želim imenovati određeni grijeh. Želim započeti s 'Kriv sam za…', ili: 'Ispovijedam grijeh…' Ne želim reći kako se borim s tim i tim ili se pravdati. Jer to nije ispovijedanje grijeha. Ako kažem: 'borim se protiv ogovaranja' – znači li to da si ogovarao ili se trudiš ne ogovarati? Priznati da smo 'odgovorni za grijeh ogovaranja' jasno je ispovijeđeno. Ne trebamo savršeno izreći sve, no bitno je razlikovati opisivanje od ispovijedanja.

Drugo, trebamo se odreći toga grijeha. To možete učiniti prije, tijekom ili čak nakon ispovijedi. Recimo da neka osoba ima korijenski grijeh požude. Mogli bismo reći: 'U Isusovo ime odričem se grijeha požude'. Kad tako imenujemo grijeh i odričemo ga se u Isusovo ime, vrlo je moćno.

Nemojte se, dakle,obeshrabriti ako ponovno dođete na ispovijed s istim grijesima. Samo dođite u poniznosti, s povjerenjem u Gospodinovu ljubav za vas, vratite se spremni odreći se svojih grijeha, a ne samo tražiti oprost. Tražite uz oprost i pokajanje.