Što je ''božićna osmina''?

Liturgijska ili crkvena godina svojom podjelom na tri ciklusa i rasporedbom blagdana unutar njih ima snagu voditi i vjernike i svećenike u napredovanju u duhovnosti i pobožnosti, pa je važno nastojati razumjeti njezino značenje i iz nje crpiti poticaje za svakodnevni život. Liturgijska se godina dijeli na tri ciklusa: božićni, uskrsni i vrijeme kroz godinu, a svaki ima zadatak produbiti najveća otajstva u svjetlu nauka Katoličke crkve.

Svaki pak ciklus unutar jedne godine ima također svoje duboko značenje i snagu da vodi vjernike u sve dublje spoznavanje otajstava, pa je dobro ne zanemarivati takve dragulje koje nam Crkva nudi. Opravdano je pretpostaviti da većina vjernika zbog posla i drugih životnih obveza ne može svakodnevno sudjelovati na svetoj Misi, pa u tom smislu ne će imati objektivne mogućnosti slijediti naznačene smjernice, ali je također opravdano pretpostaviti da većina može pronaći barem toliko vremena u danu da pročita dnevna misna čitanja te da se barem koliko-toliko upozna s njihovim značenjem, kao i značenjem svetkovine ili blagdana koji se slavi dotičnog dana. Internetska prostranstva i dobrohotnost onih koji su nam takvo blago učinili dostupnim, potiču nas da iz te riznice duboko grabimo.

Zato je važno razvijati svijest o vrijednosti liturgijske godine, kao i dobro poznavati značenje svakoga ciklusa. Jednako je tako važno poznavati i dijelove svakoga ciklusa i njihovu stupnjevitost, jer redovito ima onih koji prethode otajstvu koje se slavi, onih koji čine njegovu srž, kao i onih koji dolaze nakon središnjeg otajstvenog dijela, a imaju za cilj njegovo još snažnije tumačenje i produbljenje.

Božićna osmina

Značenje broja osam u kršćanstvu ima svoju važnu simboliku, a naslanja se barem dijelom na razumijevanje tjednog ritma od sedam dana, u kojemu se nedjelja, kao prvi dan po suboti, često naziva i osmim danom. Prvi dan evocira uspomenu na stvaranje, a osmi dan na puninu vječnoga života. Stoga je razumljivo zašto je nama nedjelja, kao dan Kristova uskrsnuća, posebno svet dan i zašto se iz takvog značenja nedjelje izvlači i razumijevanje osmina, koje su uvriježene kao osmodnevni poseban oblik zahvalnosti Bogu za određena otajstva koja su se prethodno liturgijski slavila, odnosno produženje slavlja toga otajstva i kroz narednih osam dana. Oblik slavlja osmine ili oktave nije izvorno kršćanski, nego je baštinjen iz židovstva, s tim da je neizostavna značenjska novina to što joj je u središtu Kristovo vazmeno otajstvo. Tijekom povijesti bilo je više blagdana koji su imali svoju osminu, a s reformom kalendara ona je ostala samo nakon Božića i Uskrsa.

Dakle, smisao božićne osmine je nastaviti intenzivno slaviti otajstvo Božića još narednih osam dana, pa blagdane koji se kroz to vrijeme slave treba gledati i u tom svjetlu. Tako se 26. prosinca slavi blagdan svetoga Stjepana Prvomučenika, 27. prosinca svetoga Ivana apostola i evanđelista, 28. prosinca slave se Nevina dječica, u prvu nedjelju nakon Božića sveta obitelj Isusa, Marije i Josipa (ako Božić padne u nedjelju, onda se svetkovina Svete Obitelji prenosi na 30. prosinca), te na zadnji dan osmine, 1. siječnja, Sveta Marija Bogorodica.

Neki od tih blagdana stariji su od samoga Božića, pa se zato i slave u božićnoj osmini, ali na način da se značenjski povezuju s Crkvom. U ranijim vremenima je tako bila izražena slika predvodnika Crkve koji idu u pratnji za Kristom, odnosno prikazivana je tako da iza Krista u povorci idu sveti Stjepan i sveta Anastazija (službeni spomendan joj je bio 25. prosinca) u crvenom ruhu i s palmom u rukama, a iza njih u bijeloj odjeći idu sveti Ivan i Nevina dječica, dok se za njima pridružuje ostala Crkva.

Osim navedenih blagdana, u božićnu osminu ulaze i dva neobvezatna spomendana: 29. prosinca spomendan svetoga Tome Becketa, canterburyjskog biskupa i mučenika kojega je, kao branitelja Crkve, dao ubiti kralj Henrik II. 29. prosinca 1170. god., te 31. prosinca spomendan pape Silvestra (314. – 335.), prvog pape nakon što je Crkva Milanskim ediktom cara Konstantina Velikoga 313. god. prestala biti progonjena. Na Silvestrovo, odnosno zadnji dan građanske godine, redovito se slave pobožnosti zahvale za sva primljena dobročinstva koja nam dolaze od Boga, a posebno u tom svjetlu značenje imaju Mise zahvalnice, kada se svečano pjeva starokršćanski himan Te Deum (Tebe Boga hvalimo).

U nedjelju nakon Božića (ili, kako je navedeno, 30. prosinca) slavi se sveta obitelj Isusa, Marije i Josipa, a riječ je o relativno novijem blagdanu, koji je 1893. god. ustanovio papa Lav XIII., a na cijelu Crkvu proširio papa Benedikt XV. 1921. god. i odredio da se slavi u nedjelju u osmini Bogojavljenja. Pobožnost prema Svetoj Obitelji pokrenuo je kanadski biskup François de Laval u 17. st., s ciljem da se istakne svetost i posebnost obitelji Isusa, Marije i Josipa, kao i da se potakne sve kršćanske obitelji na nasljedovanje Svete Obitelji. S liturgijskom reformom 1969. god. dan slavljenja Svete Obitelji prebačen je u božićnu osminu.

Na početku građanske godine, 1. siječnja, Crkva slavi svetkovinu Svete Marije Bogorodice, čime na poseban način želi zaokružiti božićnu osminu, odnosno bogomaterinstvom Blažene Djevice Marije potvrditi vjeru u utjelovljenje Druge božanske osobe. Sam je blagdan, čini se, nastao na sličan način kao i Božić, odnosno vezan je uz raskalašene običaje koji su se uobičajili u Rimskom Carstvu od vremena kada je Gaj Julije Cezar 45. god. pr. Kr. početak građanske godine premjestio s 1. ožujka na 1. siječnja. Stari su, naime, Rimljani taj dan slavili u čast Janu, bogu s dva lica, kroz razvratne i praznovjerne običaje, pa je bilo po sebi razumljivo da su to kasnije kršćani htjeli istisnuti stavljanjem naglaska na pokoru i ozbiljnost, te spomenom na vrijednost života Blažene Djevice Marije. Još više, nakon što je Efeški sabor 431. god. definirao da je Marija Bogorodica (Theotokos) i time odbacio nestorijanizam koji joj je priznavao samo naslov Kristorodice, one koja je rodila čovjeka Isusa, razvoj toga blagdana i njegovo smještanje na kraju božićne osmine bio je logičan slijed.

Ipak, taj je blagdan s vremenom zanemaren tako što ga je pod utjecajem galikanske liturgije zamijenio blagdan Gospodinova obrezanja, koji se najprije slavio u Galiji i Španjolskoj, a onda se u 13. ili 14. st. odande proširio i na Rim, te zadržao sve do najnovije reforme kalendara. Smisao Gospodinova obrezanja naslanja se na Lk 2,21: “Kad se navršilo osam dana da bude obrezan, nadjenuše mu ime Isus, kako ga je bio prozvao anđeo prije njegova začeća”, s tim da su ostali marijanski naglasci, kako se to npr. može vidjeti u Misalu Pija V. iz 1570. god. (str. 43-44).

Smisao blagdana Gospodinova obrezanja tumačio se kao poziv na promišljanje o prvom Kristovu prolijevanju krvi, odnosno kao predokus one žrtve koju će Krist podnijeti za nas i naše otkupljenje. U tom se smislu blagdan nalazio između jaslica i križa, odnosno između Božića i Uskrsa, a kao takav pozivao je na pokoru, žrtvu i posvećenje.

Uspostava svetkovine Marije Bogorodice u širem smislu riječi započela je još u 18. st. u Portugalu, gdje je niknuo pokret koji je išao upravo za tim da se Majci Božjoj kao Bogorodici posveti jedan blagdan. Na temelju takvih molbi, papa Benedikt XIV. (1740. – 1758.) uveo je blagdan Marijina božanskog materinstva za portugalske biskupije, a slavio se u prvu nedjelju u svibnju. U narednom se vremenu blagdan proširio i na neke druge biskupije, a dan slavljenja prebačen je na 11. listopada. Godine 1931. propisan je za cijelu Crkvu, a reformom kalendara 1969. uzdignut je na stupanj svetkovine i prebačen na 1. siječnja. Time je još jednom potvrđena uloga Majke Božje u djelu otkupljenja, kao One po čijem je neka bude otvoren put za utjelovljenje vječne Očeve Riječi, a to se otajstvo lijepo zaokružuje u odnosu početka i dovršetka božićne osmine.

Cjeloviti sadržaj možete pročitati OVDJE.