Sv. Jozefina Bakhita
Primjer jedne svetice našega doba može nam pomoći da shvatimo što znači stvarno susresti Boga. Riječ je o Jozefini Bakhiti – prvoj svetici iz Afrike.
Jozefina Bakhita rođena je 1868. u Darfuru (južni Sudan) u bogatoj i uglednoj obitelji. Odrasla je s roditeljima, trojicom braće i dvjema sestrama. Jedna od sestara bila je njezina blizanka. U devetoj godini života, dok je pomagala roditeljima u polju, oteli su ju trgovci robljem i dali joj ime Bakhita (Sretnica). Prodavali su ju i preprodavali po tržnicama u mjestima El Obeid i Khartoum. Promijenila je pet vlasnika. Doživjela je brojna poniženja i patnje ropstva, kako fizička tako i moralna. U glavnom gradu Sudana posljednji ju je put kao ropkinju kupio talijanski konzul Callisto Legnani. On je bio drukčiji od svih dosadašnjih vlasnika, pokazao je poštovanje prema njoj. Njegov prijatelj poveo ju je u Italiju kad se vraćao kući kako bi bila dadilja njegovoj kćerki. Tamo je prvi put spoznala kršćanstvo. S obzirom na to da je tijekom ropstva bila prisilno preobraćena na islam, 1890., ponukana iskustvima u Institutu za katekumenizam u Veneciji, gdje je provodila mnogo vremena, odlučila je krstiti se.
Uzela je ime Jozefina Margarita Afortunada. S krštenjem je počela rasti njezina ljubav prema posvećenom životu. Kad se njezin poslodavac želio odseliti, htio je da i Bakhita pođe s njima. Ona je odbila i slučaj je završio na sudu koji je odlučio da se ukida njezino ropstvo. Konačno je bila slobodna i mogla je odlučiti o svojoj sudbini te se 1896. pridružila sestrama u Institutu za katekumenizam. Osim tri godine koje je provela u Africi, pomažući mladim sestrama da se pripreme za misionarstvo na Crnom kontinentu, ostatak života provela je u Schiou. Tijekom 45 godina koje je provela u ovom mjestu, sestra Jozefina radila je kao vratarica i bila je u stalnom kontaktu s ljudima koji su ju izrazito voljeli i cijenili. Njezina poniznost, jednostavnost i osmijeh plijenili su pozornost i ljubav ljudi koji su ju okruživali. Poglavarica reda zamolila ju je da napiše memoare o svom životu, kako njezine patnje, ali i spoznaja, nikad ne bi bile zaboravljene.
Posljednje godine svoga života bila je vrlo bolesna te se kretala tek pomoću invalidskih kolica. Međutim, to ju nije spriječilo da do posljednjeg trenutka ostane vesela i nasmijana.
Preminula je 8. veljače 1947., a njezino je tijelo tri dana bilo izloženo na odru dok su tisuće ljudi dolazile oprostiti se od svoje 'crne majke'.
Blaženom ju je 1992. proglasio sveti papa Ivan Pavao II., a svetom je proglašena samo osam godina poslije.
