Sv. Ruža Viterbska
Sveta Ruža, čiji spomendan Crkva slavi 4. rujna, rođena je u Viterbu 1233. u obitelji oca Ivana i majke Katarine. Već kao dijete imala je mistične doživljaje.
Voljela je hraniti ptice kruhom, što su joj zbog neimaštine priječili. Na blagdan sv. Nikole 1250. u teškoj bolesti Ruža je doživjela viđenje. Ukazale su joj se duše bliskih preminulih osoba, a potom i Majka Božja. Gospa ju je ozdravila i potaknula da se priključi Franjevačkom svjetovnom redu.
Počela je propovijedati i pozivati sve kršćane na pokoru i pokajanje, upozoravajući ih na opasna krivovjerja koja su prijetila jedinstvu Crkve te su čak uspjela poremetiti mir Viterba.
Grad je, naime, bio podijeljen na frakcije: jedni su bili na strani Frederika II., a drugi na strani Pape koji se protivio carevim željama za proširivanjem vlasti i teritorija. I tako je ulicama Viterba često tekla krv. Da bi stvari bile još gore, pojavili su se krivovjerni propovjednici koji su tražili reformu Crkve, pa dok su pozivali na povratak siromaštvu i poniznosti, unosili su mnoge zablude i nerede.
U toj buci proturječnih glasova jasno se razabirala jednostavna, čista i svakoga interesa oslobođena riječ mlade trećoredice Ruže, koja je pozivala na povratak Kristu te ljubav i poštovanje prema Crkvi. No, gradski je načelnik Marnetto da Bovolo, pristaša Frederikov, Ružine poticaje shvatio kao poziv na protivljenje caru te je djevojku i čitavu njezinu obitelj zatvorio na jedno mjesto na gori Cimino. Napuštajući grad 4. prosinca 1250., Ruža je nagovijestila skori Frederikov kraj. To se zaista i dogodilo. Tako je izgnanstvo trajalo samo nekoliko tjedana.
Na povratku, Ruža je kod mjesta Vitorchiana obratila jednog okorjelog krivovjerca. Nastanivši se opet u Viterbu, pokušala je ući u red klarisa, ali nije bila primljena. To ju je teško pogodilo. Nedugo nakon toga razboljela se te je preminula 6. ožujka 1252. s nepunih 18 godina života. Gospodin je proslavio ovu veliku čudotvorku darom neraspadljivosti tijela.
Papa Aleksandar IV. bio je njezin veliki štovatelj te su prema njegovoj želji Ružini posmrtni ostatci preneseni u crkvu Sv. Marije od Ruža.
Svetom ju je 1459. proglasio papa Kalist III. Časti se posebno kao zaštitnica od pelagre.
Ime je dobila prema nazivu cvijeta ruže.
