Sveta Elizabeta Ugarska

Sveta Elizabeta Ugarska – život predan ljubavi i siromaštvu

Sveta Elizabeta Ugarska, kći ugarsko-hrvatskog kralja Andrije II., rođena je 1207. godine. Kao dijete plemićke krvi vrlo rano je bila uključena u političke planove svojega vremena. Već sa četiri godine zaručena je za mladog turingijskog grofa Ludovika, a u brak su stupili kada je ona imala četrnaest, a on dvadeset godina. Premda su oboje bili vrlo mladi, njihov je brak postao primjer skladne i duboko prožete ljubavi.

Elizabeta je često govorila da joj upravo ljubav prema suprugu pokazuje kako još snažnije treba ljubiti Boga. Njezina sluškinja Isentruda svjedočila je da su Ludovik i Elizabeta živjeli u rijetko viđenoj bračnoj slozi te su jedno drugo poticali na pobožnost i dobra djela. Grofica je bila poznata po jednostavnom odijevanju i vedroj poniznosti, zbog čega ju je visoko plemstvo Tiringije ponekad podcjenjivalo. Nije živjela životom dvorske dame, nego je radila uz svoje sluge, a uz obiteljske dužnosti rijetko je pronalazila vremena za zabave. Majčinstvo joj je došlo rano. U petnaestoj godini rodila je sina, a ubrzo potom dvije kćeri.

Tragedija i prekretnica

Nježan bračni život prekinut je 1227. godine. Grof Ludovik zaputio se na križarski pohod, a mlada grofica tada je očekivala njihovo treće dijete. Nekoliko mjeseci kasnije stigla je vijest o njegovoj smrti u Italiji. Elizabetu je ta spoznaja slomila, govorila je da je s njezinim mužem otišlo sve dobro što je imala na svijetu.

Nakon Ludovikove smrti suočila se s neprijateljski raspoloženom rodbinom koja ju je protjerala s dvora Wartburga i oduzela joj djecu. U želji da ostane vjerna evanđeoskom idealu, odrekla se nasljedstva te postala trećoredica sv. Franje. Prigrlila je siromaštvo kao put nasljedovanja Krista.

Život milosrđa

Vodič njezina duhovnog života, Konrad Marburški, opisivao je Elizabetu kao ženu koja je gotovo odmah nakon udaje počela živjeti izvanrednu kršćansku krjepost. Otvarala je svratišta, hranila siromahe i bolesne, a često ih je osobno obilazila dvaput dnevno. Nije se ustručavala brinuti za one najteže oboljele, hraniti ih, podizati s kreveta ili čak nositi na svojim ramenima.

Velik dio bogatstva iz teritorija pod vlašću njezina muža potrošila je na brigu za siromahe. Kad su se zalihe istrošile, naložila je da se rasproda nakit i skupocjena odjeća. Nakon muževe smrti željela je živjeti još radikalnije siromaštvo, pa je čak molila dopuštenje da prosi od kuće do kuće. Na Veliki petak, u maloj crkvi u kojoj su boravila Manja braća, javno se odrekla svjetskih počasti i svoje volje.

Konrad svjedoči i o njezinim dubokim mističnim iskustvima. Neki su svjedoci vidjeli kako joj nakon molitve lice blista poput zraka sunca.

Smrt i svetost

Elizabeta je umrla 17. studenoga 1231. godine, u skromnosti koju je izabrala i u kojoj je živjela. Neposredno prije smrti tražila je da se sve što posjeduje podijeli siromašnima, osim jednostavne haljine u kojoj je željela biti pokopana. Preminula je tiho, poput osobe koja tone u miran san.

Papa Grgur IX. proglasio ju je svetom samo četiri godine kasnije. Njezino tijelo počivalo je u Marburgu gdje su se ubrzo počela događati brojna ozdravljenja i uslišanja. Ubrzo je postala zaštitnica Trećeg franjevačkog reda, bolesnika, rodilja i kršćanskog Caritasa.

Duhovni značaj svete Elizabete

Dominikanac Yves Congar isticao je da svaki svetac na poseban način odražava jedno lice Kristova života. Misija svete Elizabete bila je pokazati da kršćanska ljubav nije tek ljudska dobrohotnost, nego sudjelovanje u Kristovoj ljubavi, ljubavi križa. Slično sv. Franji, i ona je željela oblikovati svoj život prema siromašnom i raspetom Kristu, uvjerena u Pavlovu istinu: “Kad sam slab, onda sam jak.”

U časovima pred smrt govorila je samo o Božjoj ljubavi. U jednom trenutku, čuvši nježan nebeski pjev, rekla je: “To je čas kada je Djevica rodila Isusa.” Umrla je lišena svega, u siromaštvu sličnoj Kristu na križu.

Primjer koji ostaje

U 20. stoljeću, sv. Ivan Pavao II. posebno je isticao Elizabetu kao uzor svim karitativnim djelatnicima. Smatrao je da njezin život pokazuje kako se djela ljubavi moraju hraniti duhom molitve i Božje samilosti prema onima koji trpe.

Iz njezine je biografije poznata i zgoda kada je kući dovela gubavca i položila ga u vlastiti krevet kako bi ga njegovala. Kad je Ludovik, vraćajući se kući, htio gubavca udaljiti, na mjestu bolesnika, prema predaji, ugledao je samoga Krista. Taj je događaj još više učvrstio njegovo divljenje prema ženi i njezinim djelima milosrđa.