Sveta Marija Bogorodica

Na kraju božićne osmine Crkva slavi svetkovinu Svete Marije Bogorodice, blagdan koji nije na rubu Božića, nego u njegovu samom središtu. Bez Marijina pristanka i majčinstva ne bi bilo Utjelovljenja, a time ni božićne radosti.

Naziv "Bogorodica" (grč. ''Theotokos'') Crkva je dogmatski potvrdila na Trećem općem koncilu u Efezu 431. godine, ispovijedajući da je Marija rodila pravoga Boga, Isusa Krista, jednu osobu s dvjema neodvojivim naravima: božanskom i ljudskom.

Evanđelje današnje svetkovine (Lk 2,16–21) vodi nas u betlehemsku štalicu, gdje pastiri, ljudi s ruba društva, prvi dolaze pokloniti se novorođenom Spasitelju. Njihov dolazak otkriva Božju logiku: Krist se najprije objavljuje jednostavnima, a ne moćnima. U središtu je toga susreta Marija, koja ''sve te događaje čuva i prebire u svom srcu''. Njezino majčinstvo nadilazi biološku stvarnost. Ono je duhovno poslanje koje ju uvodi u otajstvo Presvetoga Trojstva i čini ju Majkom Krista i Majkom Crkve. Štovanje Marije ne uzdiže ju na Božje mjesto, nego priznaje Njezinu jedinstvenu ulogu u povijesti spasenja, naime ulogu One koja je, milošću Božjom, bila potpuno otvorena Njegovu naumu.

Svetopisamski prikazi Marije nenametljivi su, ali postojani. Od Navještenja i Betlehema, preko Kane Galilejske do križa i zajedništva s apostolima. Upravo ta vjernost i razmatranje u tišini čine ju trajnim uzorom vjere. Već najstarija marijanska molitva „''Pod obranu se Tvoju'', nastala u 3. stoljeću, Mariju naziva Bogorodicom i zaziva Njezin zagovor, odakle vidimo koliko je Njezino štovanje ukorijenjeno u ranoj Crkvi.

Današnja svetkovina konačno je oblikovana liturgijskom reformom 1969. godine i njome se, kako smo rekli, zaključuje božićna osmina. Time Crkva simbolično poručuje da se nova godina otvara pod okriljem Majke, a otajstvo Utjelovljenja razumijeva upravo kroz njezino majčinsko ''Neka mi bude''.