Sveta Marija Bogorodica

Na kraju Božićne osmine Crkva slavi svetkovinu Svete Marije Bogorodice, blagdan koji ne stoji na rubu Božića, nego u njegovu samom središtu. Bez Marijina pristanka i majčinstva ne bi bilo Utjelovljenja, a time ni božićne radosti.

Naziv "Bogorodica" (grč. Theotokos) Crkva je dogmatski potvrdila na Trećem općem saboru u Efezu 431. godine, ispovijedajući da je Marija rodila pravoga Boga, Isusa Krista, jednu osobu s dvjema neodvojivim naravima: božanskom i ljudskom.

Evanđelje današnje svetkovine (Lk 2,16–21) vodi nas u betlehemsku štalicu, gdje pastiri, ljudi s ruba društva, prvi dolaze pokloniti se novorođenom Spasitelju. Njihov dolazak otkriva Božju logiku: Krist se najprije objavljuje jednostavnima, a ne moćnima. U središtu tog susreta stoji Marija, koja „sve te događaje čuva i prebire u svom srcu“. Njezino majčinstvo nadilazi biološku stvarnost. Ono je duhovno poslanje koje je uvodi u otajstvo Presvetoga Trojstva i čini je Majkom Krista i Majkom Crkve. Štovanje Marije ne uzdiže je na Božje mjesto, nego priznaje njezinu jedinstvenu ulogu u povijesti spasenja, naime ulogu one koja je, milošću Božjom, bila potpuno otvorena njegovu naumu.

Svetopisamski prikazi Marije nenametljivi su, ali postojani. Od Navještenja i Betlehema, preko Kane Galilejske do križa i zajedništva s apostolima. Upravo ta vjernost i razmatranje u tišini čine je trajnim uzorom vjere. Već najstarija marijanska molitva „Pod tvoju obranu“, nastala u 3. stoljeću, Mariju naziva Bogorodicom i zaziva njezin zagovor, odakle vidimo koliko je njezino štovanje ukorijenjeno u ranoj Crkvi.

Današnja svetkovina konačno je oblikovana liturgijskom reformom 1969. godine i njome se, kako smo rekli, zaključuje božićna osmina. Time Crkva simbolično poručuje da se nova godina otvara pod okriljem Majke, a otajstvo Utjelovljenja razumijeva upravo kroz njezino majčinsko „neka mi bude“.