Sveta Monika

Ljubav svete Monike prema utjelovljenoj Božjoj Mudrosti započela je još u roditeljskom domu u Tagasti, gdje je odrasla u uglednoj kršćanskoj obitelji. Odgoj je primila ponajprije od svoje majke i jedne stare sluškinje. Ipak, unatoč dobrom kršćanskom odgoju, sama Monika je sinu Augustinu kasnije priznala da je u mladosti upala u slabost prema piću. Kad bi je roditelji slali po vino u podrum, znala je kriomice ispijati pune čaše. Ta je navika potrajala sve dok ju u jednoj svađi sluškinja nije nazvala “pijanicom”. Riječ ju je toliko pogodila da je od toga trenutka u potpunosti ostavila vino.

Kad je stasala u mladu ženu, Monika se udala za Patricija, maloposjednika iz Tagaste. On nije bio kršćanin, a uz to je imao naglu narav i bio sklon nevjernosti. Iako je volio svoju ženu, svojim ponašanjem joj je nanosio mnogo boli. Monika ga je nastojala privesti Kristu – više životom nego riječima. Strpljivo je podnosila njegovu grubost i bračne izdaje. Takvo svjedočanstvo njezine tihe i ustrajne ljubavi s vremenom je djelovalo na njega: Patricije je zatražio kršćanski nauk, a na samrti primio krštenje. To se smatra prvim velikim Monikinim djelom, ostvarenim u suradnji s Božjom milošću. U dobi od 22 godine rodila je sina Augustina, 13. studenoga 354. godine u Tagasti. Osim njega, rodila je još sina Navigija i jednu kćer, čije ime nije sačuvano. Djecu je odgajala u kršćanskom duhu. Ipak, Augustin se, unatoč majčinskom trudu, predao svjetovnim strastima i grijesima. No, zahvaljujući Monikinu odgoju, u srcu je zadržao ljubav prema Kristovu imenu, vjeru u Božju providnost i nadu u vječni život. Znamo da se kći udala, rano ostala udovica te kasnije postala poglavarica ženskog samostana u Hiponu, gdje joj je brat Augustin bio biskup. Nakon Patricijeve smrti, kad je Moniki bilo 40 godina, započinje najteže razdoblje njezina života – punih 16 godina trajala je borba i molitva za obraćenje sina Augustina. Ipak, to su ujedno bile i njezine godine najveće slave. Njezine su molitve i suze urodile plodom: Augustin se obratio i započeo novi život. Monika ga je pratila na njegovim putovanjima, sve do Rima i Milana. Godine 385. otputovao je u Rim, a ona mu se pridružila drugim brodom, iako je na putu doživjela oluju. Napokon ga je našla u Milanu, gdje se već bio udaljio od manihejskih zabluda, ali još nije bio spreman prihvatiti kršćanstvo. Ostala je uz njega sve do trenutka njegova obraćenja. Zajedno su proveli vrijeme na imanju Cassiciacum, a potom su se vratili u Milano gdje se Augustin pripremao na krštenje. To se dogodilo 24. travnja 387. godine. Nakon toga krenuli su prema Africi, no u Ostiji, na ušću Tibera, Monika se iznenada razboljela i ondje umrla. Bila je i pokopana u Ostiji, iako njezine relikvije kasnije nisu trajno ostale ondje.

Sveta Monika ostala je zapamćena kao žena snažnog duha, pronicljiva i osjećajna, te kao vjernica ispunjena nadnaravnim krjepostima: nepokolebljivom vjerom, ustrajnom molitvom, razmatranjem Svetoga pisma i poslušnošću Crkvi. Njezin sin Augustin ovjekovječio je uspomenu na nju u svojim Ispovijestima, osobito u devetoj knjizi koja se smatra jednim od najljepših prikaza majke u svjetskoj književnosti. Danas se njezine relikvije čuvaju u crkvi svetoga Augustina u Rimu, a vjernici ju časte kao uzor i zaštitnicu kršćanskih majki.