Sveti Antun Pustinjak
Otac monaštva koji je sve ostavio da bi živio samo za Boga, naš je zaštitnik od kožnih bolesti i svetac kojemu se kroz stoljeća mnogi utječu u svim životnim kušnjama.
Sveti Antun Pustinjak, poznat i kao sveti Antun Opat, jedan je od najutjecajnijih likova rane kršćanske duhovnosti i začetnik organiziranog monaškog života. Rođen je oko 251. godine u Herakleopolisu u Egiptu u imućnoj obitelji, ali je u ranom odraslom životu poslušao evanđeoski poziv na potpunu predanost Kristu.
U dobi od oko 18 godina, nakon što je ostao bez roditelja, Antun je svoj imetak razdijelio siromasima, a svoju sestru povjerio zajednici, uslijed čega se povukao u pustinju kako bi živio u molitvi, siromaštvu i potpunom odricanju. Od tog trenutka počinje njegova duhovna borba koja će ga proslaviti u kršćanskom svijetu.
Antunovo ime najčešće se veže uz njegovu strašnu i duhovnu borbu s kušnjama i demonima, opisanu u hagiografskim izvorima. Prema tim predajama, tijekom dugog asketskog života u pustinji suočio se sa zastrašujućim napastima, uključujući vidljive i nevidljive sile koje su ga pokušavale odvući od njegove predanosti Bogu. Uprkos tome, upornom molitvom i postom ostao je nepokolebljiv, simbolizirajući kršćansku pobjedu nad zlom i slabostima čovjeka.
Antun je cijeli svoj život proveo u molitvi i samoći, često u napuštenim grobnicama ili utvrdama pustinje, gdje je gradio unutarnju snagu i stjecao zapaženu duhovnu mudrost. Kasnije su k njemu počeli dolaziti mladi koji su ga tražili kao učitelja i duhovnog vođu, što je polako dovelo do nastanka prve zajednice monaha oko njega.
Njegova duboka pobožnost i odlučnost učinili su ga uzorom za vjekovima koji dolaze. Sveti Antun je umro oko 356. godine u dobi od oko 105 godina, a Crkva ga i danas slavi kao jednog od najznačajnijih svetaca pustinjske tradicije i monaštva.
Spomendan mu se u katoličkoj Crkvi obilježava 17. siječnja, a njegovo ime ostaje simbol neumorne vjere, duhovne borbe i potpunog predanja Kristu.
