Sveti Hilarije iz Poitiersa - Atanazije Zapada
Crkveni naučitelj i zaštitnik djece s teškoćama u razvoju.
Današnji svetac, Hilarije iz Poitiersa, rođen je u 4. stoljeću u uglednoj poganskoj obitelji. Iz njegovih spisa, da se zaključiti da je bio dobro obrazovan čovjek. Iz istih spisa je vidljivo i to da nije odrastao u kršćanskom okruženju jer govori o potrazi za istinom. A kada je u Svetom Pismu pronašao Istinu, krstio se zajedno sa svojom ženom i djecom. Njegova kći Abra kasnije je postala redovnica i svetica.
Desetak godina nakon krštenja, imenovan je za biskupa svog rodnog grada, današnjeg Poitiersa, grada na zapadu središnje Francuske. U godinama koje su uslijedile napisao je svoje prvo djelo, Tumačenje Matejeva evanđelja, što je najstarije tumačenje ovog evanđelja na latinskom jeziku, očuvano do danas.
Sudjelovao je na sinodi u Béziersu, kojom su prevladavali biskupi skloni arijanstvu, nauku koji je nijekao božanstvo Isusa Krista. Zbog vjernosti nicejskoj vjeri bio je prognan iz Galije te upućen u Frigiju, na područje današnje Turske. I u progonstvu je neumorno radio na obnovi crkvenog jedinstva, oslanjajući se na nauk Nicejskog sabora.
U tom je razdoblju nastalo njegovo najvažnije djelo De Trinitate (O Trojstvu), u kojem sustavno izlaže vjeru u Trojstvo i brani jednakost Oca i Sina. Polazeći od krsne vjere, Hilarije pokazuje da Sveto pismo jasno svjedoči o božanstvu Krista, uz pravilno razlikovanje tekstova koji govore o njegovu božanstvu, čovještvu, poniženju i uskrsnoj slavi.
Za vrijeme progonstva napisao je i Knjigu o sinodama, u kojoj tumači vjerske odluke istočnih sinoda. Premda je bio odlučan protivnik arijanstva, pokazivao je strpljivost prema onima koji su još tražili puni izričaj vjere, nastojeći ih dovesti do potpunog prihvaćanja istine o Kristovu božanstvu.
Po povratku iz progonstva nastavio je pastoralno djelovanje, a njegov je utjecaj znatno pridonio ponovnom prihvaćanju nicejske vjere u Galiji. U posljednjim godinama života napisao je Rasprave o Psalmima, u kojima Psalme tumači u svjetlu Kristova otajstva i Crkve.
Nakon smrti prozvan je "Atanazijem Zapada", a papa Pio IX. proglasio ga je crkvenim naučiteljem. Središte njegova nauka ostaje krsna vjera i ispovijest Boga koji je ljubav: Oca, Sina i Duha Svetoga.
Zaziva ga se u slučaju nevolja sa zmijama te posebno zmijskih ugriza, a štuje kao zaštitnika djece s teškoćama u razvoju te brojnih naselja, župa i crkvi diljem svijeta.
