Sveti Ignacije Lojolski

Sveti Ignacije Lojolski živio je u prijelomnom razdoblju svjetske povijesti, u vremenu kada su veliki pomorci poput Cristofora Columba i Magellana otkrivali nove kontinente i pomorske putove. To je bilo doba zalaska srednjeg vijeka i početaka novog, renesansnog vremena. Unutar Crkve buknula je Lutherova i Calvinova reformacija, na što je Crkva odgovorila tridentskom obnovom. Upravo u takvom povijesnom okruženju Ignacije je svojim snažnim karakterom ostavio dubok trag.

Ignacije je potjecao iz jedne od 24 ugledne baskijske plemićke obitelji u pokrajini Guipuzcoi. Rođen je 1491. godine kao najmlađe od dvanaestero djece. Kao mladić služio je kao paž na dvoru jednoga španjolskog velikaša, a kasnije je postao časnik. Sanjao je o vojničkoj slavi, uživao u ratovanju i bio sklon mladenačkim porocima. No, na Duhove 1521. godine, tijekom obrane tvrđave Pampelone, teško je ranjen topovskim projektilom u nogu. Unatoč liječenju, jedna mu je noga ostala kraća za cijeli život. Za vrijeme dugog oporavka u svom rodnom dvorcu Loyola, tražio je zabavnu literaturu, ali pronašao je samo dvije knjige: Život Kristov Ludolfa Kartuzijanca i Živote svetaca Jakova de Voraginea. Isprva ih je čitao iz dosade, no s vremenom su ga te knjige sve više privlačile i poticale na razmišljanje. U njegovoj se duši započeo proces unutarnje preobrazbe koji će ga dovesti do potpunog predanja Božjoj volji. Nakon ozdravljenja, Ignacije je najprije pomišljao povući se u samostan, ali Bog ga je vodio drugim putem. Hodočastio je u marijanska svetišta Aranzazu i Montserrat, a potom se uputio u grad Manresu. Ondje je planirao kratko ostati, no zadržao se gotovo godinu dana. U blizini grada, u jednoj špilji, provodio je sate u molitvi i dubokom razmišljanju. Prošao je razdoblja duhovnih tjeskoba i unutarnjih borbi, ali naposljetku je doživio mistično obraćenje koje mu je promijenilo pogled na svijet. Kasnije je o tom iskustvu rekao da je ono što je tada spoznao vrijedilo više od svega što je u životu naučio. U Manresi je nastala i njegova poznata knjižica Duhovne vježbe, koja će stoljećima pomagati ljudima u duhovnom rastu i obraćenju. Nakon Manrese, Ignacije je krenuo u Rim, potom u Veneciju, a zatim i u Svetu Zemlju, gdje je želio ostati i propovijedati nevjernicima. No, zbog političkih okolnosti vratio se u Europu. Odlučio je najprije steći potrebno obrazovanje kako bi mogao što bolje služiti dušama. Studirao je u Barceloni, Alcalá de Henaresu, Salamanci i napokon u Parizu, gdje je završio filozofiju i teologiju. U Parizu je okupio malu skupinu istomišljenika: Franju Ksaverskog, Alfonza Salmerona, Jakova Laineza, Nikolu Bobadilju, Petra Fabera i Simona Rodrígueza. Svi su oni, vođeni Ignacijevim duhovnim vježbama, odlučili posvetiti svoje živote Bogu. Na blagdan Velike Gospe 1534. godine, u Kapeli mučenika u Parizu, položili su zavjet siromaštva, čistoće i poslušnosti te obećali poći u Svetu Zemlju. Ako to ne bi bilo moguće, odlučili su staviti se na raspolaganje Papi. Godine 1537. krenuli su u Veneciju nadajući se da će otići u Svetu Zemlju. Dok su čekali polazak, Ignacije je zaređen za svećenika. No, zbog rata s Turcima putovanje nije bilo moguće, pa su se uputili u Rim. Na putu do tamo, u La Storti, Ignacije je doživio mistično viđenje: vidio je Krista s križem na ramenu i Boga Oca koji mu je rekao da želi da Ignacije služi Njegovu Sinu. Iz toga je iskustva proizišla odluka da se nova zajednica nazove Družba Isusova (isusovci). Papa Pavao III. službeno je potvrdio red bulom Regimini militantis ecclesiae 27. rujna 1540. godine. Ignacije je jednoglasno izabran za prvog poglavara reda, premda je sam želio da tu dužnost preuzme netko drugi. Vodio je Družbu punih 15 godina, sve do svoje smrti 31. srpnja 1556. godine.

Do trenutka njegove smrti, Družba Isusova brojila je oko tisuću članova, ali njezin utjecaj bio je daleko veći od same brojnosti. Ignacije je neumorno radio na ustroju reda i sastavljanju njegovih konstitucija, ostavivši iza sebe nasljeđe koje i danas oblikuje Katoličku crkvu.
Današnji puk utječe mu se za zagovor u pomoći kod duhovnih kriza, za unutarnju snagu u borbi protiv grijeha, za razlučivanje Božje volje u životu, za milost obraćenja i za zaštitu u teškim životnim situacijama.