Sveti Ivan Zlatousti

Kao što je Demosten bio najveći govornik u svijetu antičkog javnog života, tako je Ivan Zlatousti zauzeo slično mjesto u povijesti kršćanskog govorništva. Posjedovao je rijetku kombinaciju darova koji čine vrhunskog propovjednika: oštar um i plemenito srce, bogatu maštu, osjećaj za mjeru, duboku psihološku pronicljivost, nesebičnu pastoralnu brigu i gorljivost. Te su vrline od njega oblikovale uzor crkvenoga govornika, istinskog majstora propovijedi i svetog učitelja.

Ivan je rođen između 344. i 347. godine u Antiohiji, tada trećem gradu po važnosti u Rimskom Carstvu. Njegov otac, visoki časnik Secundo, umro je ubrzo nakon njegova rođenja, a osim njega ostala je i kći. Unatoč majčinoj volji, Ivan se povukao u gorje, gdje je među monasima vodio strogi život posvećen molitvi i pokori. Taj je način života narušio njegovo zdravlje pa se vratio u Antiohiju. Ondje ga je biskup Melecije u 23. godini života zaredio za đakona, a pet godina kasnije i za svećenika. Svećeništvu je davao prednost pred monaštvom, smatrajući ga uzvišenijim poslanjem. Odmah se posvetio propovijedanju, u kojem je imao izniman dar, pa je često nadomještao svoga biskupa koji nije bio nadaren govornik. U Antiohiji je dvanaest godina s velikim žarom propovijedao. Njegove su propovijedi imale dvostruki cilj: naviještati Božju riječ i istodobno raskrinkavati poroke koji su vladali u društvu. Snažno je osuđivao poganske običaje, kazališne predstave i cirkuske igre, ne zato što je bio protiv umjetnosti ili zabave, nego zbog strasti i razvrata koji su ih pratili. Kritizirao je i nemoral klera te redovnica, istodobno se zauzimajući za siromašne i osuđujući društvene nepravde. Upravo zbog toga njegove su propovijedi bile životne, snažne i djelotvorne. Osim propovijedanja, mnogo je pisao. Njegova slava brzo se proširila izvan Antiohije, sve do Carigrada. Godine 397. izabran je za carigradskog biskupa i dvorskog propovjednika. Njegova rječitost bila je ključna za izbor, no ubrzo se pokazalo da je u njemu živio i duh monaha i reformatora koji nije dopuštao ravnodušnost, nego je poticao ljude na obraćenje. Upravo zbog toga stekao je i neprijatelje te je na kraju bio osuđen na progonstvo.U Carigradu se posebno brinuo za siromašne i zapuštene, a pomagale su mu u tome i bogate plemkinje. Poduzimao je i misijske pothvate, pa je mnoge Gote priveo kršćanstvu. Oštro se suprotstavljao krivovjerjima, posebno arijanizmu i novacijanizmu, iako je prema ljudima bio pun dobrote. Otpor njegovu djelovanju najviše je dolazio od dvorskih krugova povezanih s caricom Eudoksijom, kao i od aleksandrijskog patrijarha Teofila. Kad je Zlatousti prihvatio monahe koje je Teofil bio protjerao, to je poslužilo kao povod za napad. Na sinodi poznatoj kao “Kod hrastova” 403. godine, Ivan je svrgnut i poslan u progonstvo. Ipak, zbog nezadovoljstva naroda brzo je vraćen u Carigrad. Nedugo potom ponovno je prognan, ovaj put zauvijek, te je poslan u udaljene krajeve uz Crno more.

Pred smrt je stigao u Komanu, gdje je bio dobro primljen. Ondje je, nakon što je primio Euharistiju, izgovorio svoje posljednje riječi: “Bogu hvala za sve! Amen.” Tako je završio život najvećeg crkvenog propovjednika, pečateći cijeli svoj rad riječima zahvalnosti. Među njegovim spisima najpoznatije je djelo O svećeništvu. U njemu govori o uzvišenosti svećeničkog poslanja, o odgovornosti koja leži na nedostojnim svećenicima, o krjepostima koje mora imati propovjednik te o prednosti aktivnog života nad kontemplativnim. Ovo se djelo smatra draguljem kršćanske književnosti i jednim od temelja teologije svećeništva.