Sveti Josip de Anchieta

Kao 17-godišnjak, 1. svibnja 1551. stupio je u Družbu Isusovu u Coimbri, u Portugalu. Dvije godine potom, zbog slaba zdravlja, poslali su ga na oporavak u daleki Brazil, ali on je ondje ostao i postao neumoran misionar prostrane zemlje.

Iskrcao se 8. srpnja 1553. u nekadašnjem središtu Brazila – lučkom gradu Bahi, gdje je već 1554. s ocem provincijalom, glasovitim misionarom Manuelom de Nobregom, sudjelovao u osnivanju nove misije i otvorenju kolegija Družbe Isusove 25. siječnja, na blagdan Obraćenja sv. Pavla u Piratiningi. Taj grad je današnji Sao Paulo i Josipa Anchietu ubraja među svoje osnivače.

U Piratiningi je bio učitelj gramatike. Naučio je i 'tupi-guarani' – jezik domorodaca, kako bi mogao što bolje djelovati među njima. Toliko ga je dobro svladao da je na tom jeziku napisao iznimno vrijedna djela koja i danas uživaju ugled te ga brazilski kulturni krugovi slave kao oca i tvorca brazilske književnosti. Napisao je i prvu gramatiku jezika 'tupi'.

Godine 1563., zajedno s Nobregom, sudjelovao je u pregovorima (jedan dio pregovora proveo je kao zatočenik među ljudožderima Iperoig plemena) između Portugalaca i okrutnih domorodaca Tamoyosa koji su uznemirivali naseobinu sv. Vinka.

Tek godine 1566. Anchieta je zaređen za svećenika. Deset godina obavljao je službu poglavara misije sv. Vinka. Iskazavši se kao odgovoran upravitelj, preuzeo je vodstvo Brazilske provincije kojom je upravljao od 1578. do 1586. Kad mu je istekao mandat, pošao je u Retiribu i sav se posvetio obraćenju urođenika. Tražio ih je neumorno po prašumama te ih učio da od nomadskog života prijeđu u nova naselja i ondje se za stalno nastane. U Retiribi je 9. lipnja 1597. umro na glasu svetosti. Taj je grad kasnije brazilska vlada po njemu prozvala Anchieta.

Josip Anchieta utjelovio je u sebi najbolje osobine isusovca: misijski duh, pobožnost Srcu Isusovu i Majci Božjoj te spisateljski rad.

Blaženim ga je proglasio papa Ivan Pavao II. 22. lipnja 1980., a svetim papa Franjo 3. travnja 2014.