Sveti Karlo Boromejski – biskup i obnovitelj

U jezeru Lago Maggiore, u čijim se plavim vodama ogledaju Boromejski otoci, danas se prostiru raskošni vrtovi i parkovi, iako su ti otoci nekoć bili samo gole stijene. Zasluge za njihovu preobrazbu pripadaju obitelji Borromeo, koja je mukotrpnim radom na kamenitim površinama stvorila pravi rajski krajolik. No, najpoznatiji član te obitelji, Karlo Boromejski, nije se proslavio uređenjem otoka, nego duhovnom obnovom Crkve.

Karlo je rođen 1538. u gradu Aroni, na južnoj obali jezera. Njegov golemi kip, poznat kao San Carlone, i danas nadvisuje taj kraj, kao što je i njegova osobnost nadmašila suvremenike. Potjecao je iz ugledne obitelji, otac mu je bio grof Giberto II., a majka Margareta de Medici, te je odmalena pokazivao odlučnost i ozbiljnost. Premda je bio okružen bogatstvom i umjetnošću svoga doba, rano se suočio i s moralnim manama tadašnjega društva i Crkve. U to vrijeme roditelji su često unaprijed određivali sudbinu svoje djece. Budući da je obitelj raspolagala crkvenim prihodima, Karlo je već u sedmoj godini primio tonzuru kako bi mogao naslijediti opatiju u Aroni. Iako su mnogi činili to samo iz koristi, Karlo je svoju obvezu shvatio ozbiljno i već tada je pokazivao prave svećeničke sklonosti. Kao dvanaestogodišnjak postao je opat, ali je prihode svoje službe usmjerio siromasima, a dužnosti obavljao savjesno, što je bilo vrlo rijetko. Sa šesnaest godina odlazi na studij prava u Paviju. Dok su mnogi studenti provodili život u zabavi, Karlo se posvetio učenju i molitvi. Njegov moto bio je “Ora et labora – Moli i radi”. Nakon očeve smrti pokazao je iznimne sposobnosti rješavanja obiteljskih poslova, a ubrzo je doktorirao oba prava s najvećim pohvalama. Kad mu je ujak Giovanni Medici postao papa Pio IV., Karlu su se otvorila vrata crkvene karijere. Iako nije tražio položaje, Papa ga je imenovao u brojne visoke službe: postao je kardinal, nadbiskup Milana i državni tajnik Svete Stolice. Unatoč bogatstvu i uglednom položaju, Boromejski je službe shvaćao kao odgovornost, a ne kao privilegij. Poznat po neiscrpnoj radnoj energiji, radio je gotovo bez odmora i spavao samo nekoliko sati dnevno. Bio je samouk u teologiji, ali je upornim studijem brzo nadoknadio manjak znanja. U Vatikanu je osnovao Akademiju okupljalište učenih ljudi, gdje su se održavala predavanja i rasprave o znanstvenim i filozofskim temama. Smrt njegova brata duboko ga je potresla i potaknula da se posveti duhovnom životu. Dao se zarediti za svećenika i biskupa, odrekao se raskoši te započeo jednostavan, gotovo asketski život. Njegov blizak prijatelj postao je sveti Filip Neri. Najveća Karlova zasluga bila je uloga u dovršetku Tridentskog sabora ključnog za obnovu Katoličke crkve. Nakon toga neumorno je provodio njegove odluke, posebno u svojoj Milanskoj nadbiskupiji, koju su desetljećima vodili samo vikari. Kao nadbiskup osobno je obilazio župe, pješke ili na konju, održavao sinode i poticao duhovnu obnovu svećenika i vjernika. U svojim govorima naglašavao je važnost molitve, sabranosti i dosljednosti između riječi i djela. Svećenicima je savjetovao da najprije sami žive ono što propovijedaju te da ne zanemaruju vlastitu dušu dok se brinu za druge. Osnovao je zajednicu Oblata sv. Ambrozija, surađivao s oratorijancima sv. Filipa Nerija i isusovcima te poticao laike na poučavanje djece i odraslih u vjeri. Na njegov je poziv čak 2000 ljudi pristupilo katehetskoj službi, organiziranoj u Bratovštinu kršćanskog nauka. Njegova golema korespondencija, više od 35 000 pisama, svjedoči o njegovoj marljivosti i duhovnoj širini.

Karlo Boromejski preminuo je 1584. da samo 46 godina, iscrpljen neumornim radom, pokorom i služenjem bolesnima tijekom velike kuge u Milanu. I nakon smrti ostao je simbol pastirske revnosti i svetosti. Njegov život pokazuje kako se ustrajnom molitvom, radom i vjerom i “neplodna stijena” može pretvoriti u plodnu duhovnu zemlju.