Sveti Leopold Bogdan Mandić: U svojoj ispovjedničkoj službi sklapao je prijateljstva

Sveti Leopold Bogdan Mandić rođen je 12. svibnja 1866. godine u Herceg Novom, u današnjoj Crnoj Gori. Od rane mladosti odlikovao se uzornim vladanjem i ljubavlju prema svojim vršnjacima. Prigodom njegova ulaska u kapucinsko sjemenište u Udinama, kotorski biskup Kazimir Forlani dao je svjedočanstvo da je ''od najnježnijih godina davao primjer svake krjeposti jer je cijelom dušom težio kršćanskoj savršenosti''.

Redovnički poglavari primili su ga 2. svibnja 1884. u novicijat u Bassanu, jer se naš zemljak odlikovao marljivošću u učenju, uzornim ponašanjem i pobožnošću. Po tadašnjem običaju, prilikom stupanja u novicijat i oblačenja redovničkog odijela, poglavari su mu dodijelili i novo ime – Leopold, u znak novog života.

Već u najranijim godinama Leopold Bogdan Mandić osjetio je snažnu želju za radom na kršćanskom jedinstvu, osobito između Istočne i Zapadne crkve, pritom posebno misleći na jedinstvo slavenskih naroda. Stoga je odmah nakon svećeničkog ređenja zamolio poglavare da ga pošalju u domovinu.

Jedno je vrijeme djelovao i u hrvatskim krajevima – kao poglavar Samostana Gospe od Zdravlja u Zadru, potom oko godinu dana u Kopru, te nakratko i u Rijeci. Ipak, najduže je djelovao u Padovi, kao ispovjednik – čak 36 godina.

Svakodnevno je provodio po deset, pa i više sati ispovijedajući. Ljudi nisu dolazili samo iz Padove, već i iz udaljenih dijelova Italije. K njemu su na ispovijed dolazili ljudi različitih društvenih slojeva – od sveučilišnih profesora i biskupa do seljaka, od visokih časnika do radnika i domaćica, svećenici, trgovci i mnogi drugi.

Izvor svog duhovnog života i rada nalazio je u Euharistiji, a osobitu sinovsku ljubav gajio je prema Bezgrješnoj koju je nazivao svojom Gospodaricom. Po naravi je bio nagao, a u mladosti je znao planuti srdžbom – ali je poniznom ustrajnošću nadvladavao svoju narav. Uz duhovni napor postigao je takvu blagost i skromnost da su ga mnogi smatrali čak i previše blagim.

U svojoj ispovjedničkoj službi sklapao je duboka prijateljstva, trajna i nezamjenjiva. Imao je dar prodrijeti u čovjekovo srce, pravom riječju – riječju koja je izvirala iz njegove suosjećajnosti, ali i bila plod molitve, razmatranja i djelovanja Duha Svetoga.

Neka nam danas primjer svetog Leopolda bude nadahnuće – da ljubav najdublje djeluje u tišini, onda kad šutimo, slušamo i istinski budemo uz drugoga.