Sveti padre Pio

Poput apostola Pavla, i otac Pio iz Pietrelcine stavio je u središte svoga života i djelovanja križ Gospodinov. U njemu je prepoznavao svoju snagu, mudrost i ponos. Nošen Kristovom ljubavlju, postao mu je sličan u potpunom darivanju sebe za spasenje svijeta. Raspetoga Krista nasljedovao je velikodušno i vjerno, do te mjere da je mogao posvjedočiti riječima svetog Pavla: S Kristom sam razapet. Živim, ali ne više ja, nego Krist živi u meni (Gal 2,19-20). Sve darove koje mu je Bog obilno podjeljivao, Pio je prenosio dalje kroz svoju službu, okupljajući mnoštvo duhovnih sinova i kćeri.

Rođen je 25. svibnja 1887. u Pietrelcini, u biskupiji Benevento u Italiji, u obitelji Grazia Forgione i Marije Giuseppe De Nunzio. Kršten je već idućeg dana i dobio ime Francesco. U dvanaestoj godini primio je krizmu i prvu pričest. Sa šesnaest godina, 6. siječnja 1903., stupio je u novicijat kapucina u Morconeu. Ondje je 22. siječnja obukao franjevački habit i uzeo ime brat Pio. Nakon godinu dana položio je prve zavjete, a 1907. i svečane. Za svećenika je zaređen 10. kolovoza 1910. u Beneventu. Zbog zdravstvenih poteškoća jedno je vrijeme boravio u roditeljskom domu, a od 1916. nastanio se u samostanu San Giovanni Rotondo, gdje je ostao sve do smrti. Od 1918. pa do kraja života nosio je stigme – rane Kristove muke. Njegovo svećeničko djelovanje bilo je obilježeno ljubavlju prema Bogu i bližnjemu. Najpotpunije ga je živio u ispovijedanju, duhovnom vodstvu i osobito u slavljenju Euharistije. Misa je bila vrhunac njegove duhovnosti i apostolskog poslanja. Uz to, pokazao je veliku brigu za potrebite, te je 1956. osnovao Kuću za olakšavanje patnji, bolnicu koja i danas svjedoči njegovu ljubav prema bolesnima. Bio je čovjek duboke vjere i molitve. Govorio je: U knjigama tražimo Boga, a u molitvi ga nalazimo. Molitva je ključ koji otvara Božje srce. Njegova nada i potpuno pouzdanje u Boga prenosili su se na sve koji su mu prilazili. Ljubav prema Bogu i ljudima bila je pokretačka snaga njegova života osobito prema siromasima, bolesnicima i patnicima u kojima je prepoznavao lice Kristovo.
Odlikovao se krjepostima razboritosti, jakosti, poslušnosti i poniznosti. Iako je bio okružen poštovanjem i divljenjem, o sebi je govorio jednostavno: Želim biti tek siromašan fratar koji moli.

Podnosio je bolesti i trpljenja s velikom strpljivošću i vjerom, dočekavši spokojno sestru Smrt 23. rujna 1968. Papa Pavao VI. rekao je o njemu: Pogledajte njegovu slavu i koliko se vjernika okupljalo oko njega! A zašto? Ne zato što je bio učenjak ili bogataš, nego zato što je ponizno služio svetu Misu, neumorno ispovijedao i nosio rane našega Gospodina. Bio je čovjek molitve i trpljenja. Otac Pio je već za života slovio kao svetac. Njegove krjeposti, molitva, žrtva i vjernost Bogu potaknule su kapucinski red da započne proces beatifikacije i kanonizacije. Papa Ivan Pavao II. proglasio ga je blaženim 2. svibnja 1999., a svetim 16. lipnja 2002. godine.
Danas mu se narod moli u nevoljama tjeskoba i boli, poznat je kao zaštitnik nerođene djece i često ga oslovljavaju kao “najjačeg” svetca nakon svetog Josipa.