''Svi su misionari!''

Blaženi o. Paolo Manna rođen je u Avellinu u Italiji 16. siječnja 1872., u skromnoj i pobožnoj obitelji, kao peto od šestero djece. Nakon osnovne škole upisao je srednju tehničku školu u Avellinu i Napulju, a nakon toga upisuje studij filozofije na Sveučilištu Gregoriana u Rimu. Tamo je osjetio poziv od Gospodina i ulazi u sjemenište Instituta za vanjske misije u Milanu 1891. godine. Za svećenika je zaređen 19. svibnja 1894. godine u milanskoj katedrali. U rujnu 1895. godine odlazi u Burmu gdje je djelovao među pripadnicima naroda Ghekku o kojem je napisao i knjigu. Tamo je bio misionar 12 godina tijekom kojih je imao problema s tuberkulozom te se tri puta vraćao u Italiju zbog teška zdravstvenog stanja. Prilikom posljednjeg dolaska u Italiju, na svoju veliku žalost, ondje i ostaje. Na taj će način otkriti Božju volju za svoj život: kroz pisanje i publikacije biti misijski animator cijele Crkve, misionar Misijske zajednice.

Tijekom idućih 40 godina svu svoju energiju usmjeravao je na širenje misionarskog žara među klericima i laicima. Cilj njegova rada nije bilo samo širenje vjere u svijetu i pomaganje misionarima molitvama i prilozima, nego, prije svega, upoznati ljude s dužnošću širenja Crkve kako bi dobila više misionara, tako i među lokalnim svećenstvom, da bi svoju zadaću u potpunosti mogla ispuniti. Kao urednik časopisa ''Le Missioni Catoliche'' (''Katoličke misije''), a posebno u svom prvom djelu ''Missionari autem pauci'' (''Nedovoljno je misionara''), potaknuo je nevjerojatno oduševljenje za misije i velik broj misijskih poziva. Na taj je način počelo njegovo veliko djelo poticanja svih svećenika na interes za misije.

Njegov san o osnivanju Misijske zajednice za kler ostvaren je s podrškom pape Benedikta XV., i to zahvaljujući spremnom zalaganju bl. Guida Marije Confortija, biskupa Parme i utemeljitelja Misionara ksaverijanaca. Prvi međunarodni kongres Misijske zajednice (održan 3. siječnja 1922.) govorio je o nužnosti poučavanja o misijama u bogoslovijama, što je dotad bilo nepoznato područje u katoličkim obrazovnim institutima. Kako bi potaknuo razvoj mnogih poziva za misije, o. Manna u svojim je mnogobrojnim napisima naglašavao nezamjenjivu ulogu svećenika u naviještanju Evanđelja i stvaranju misijske svijesti u Božjem narodu. Papinska misijska zajednica brzo se širila nakon što je papa enciklikom ''Maximum illud'' (iz 1919.) potaknuo da bude prisutna u svakoj biskupiji. Kroz brojne propovijedi i publikacije, o. Manna oduševljavao je kler i laike za misijski ideal, a mladim je ljudima postavio izazov da taj ideal ostvare. Za njega nije postojao misijski poziv različit od svećeničkog ili općenito kršćanskog poziva, i njegov je moto bio: ''Svi su misionari!'' Smatrao je da su svi krštenici misionari, ali prvenstveno je ''svaki svećenik po svojoj prirodi i definiciji misionar''. Zadaća Misijske zajednice promicanje je misijskog djelovanja i širenje misija kroz izravan angažman onih koji su, poput apostola, primili zapovijed: ''Pođite, dakle, i učinite mojim učenicima sve narode krsteći ih u ime Oca i Sina i Duha Svetoga…'' (Mt 28,19).

Žalio se da je velik dio klera ''zaboravio na veliku i temeljnu istinu'', onu da je ''primarna dužnost Crkve evangelizacija svijeta – cijeloga svijeta''. Univerzalni misionarski duh mora ići ukorak s duhom jedinstva s onima koje prve nazivamo ''odijeljenom braćom'' i to je ''nužan uvjet za pobjedu Evanđelja u svijetu''.

Geslo o. Manne bilo je: ''Svi su misionari!'' Podsjećajući na misijsku narav Crkve, govorio je da su svi krštenici misionari, ali prvenstveno je, smatrao je, svaki svećenik po svojoj prirodi i definiciji misionar.

Svojim je istraživanjima i smjelim izjavama bl. o. Manna proročki navijestio deklaracije Drugoga vatikanskog koncila, posebice ''Ad Gentes'' (2, 39), ''Lumen Gentium'', ''Optatam Totius'' (20) i ''Presbyterorum Ordinis'' (10). Zajedno sa svećenicima, redovnici, redovnice i posvećeni laici također su prirodni misijski radnici. Godine 1949. dekretom ''Huic Sacro'', Kongregacija za širenje vjere i njima je omogućila članstvo u Zajednici. Dekretom od 28. listopada 1956. papa Pio XII. dao je Zajednici naziv 'papinska' te je preimenovana u Papinsku misijsku zajednicu svećenika, redovnika i posvećenih laika. Kraće se naziva Papinskom misijskom zajednicom (PMZ). I sam je o. Manna u svom institutu služio od 1924. do 1934. kao generalni superior. Plod njegova djelovanja jesu Opažanja o modernoj metodi evangelizacije, u kojima predlaže posebnu i drugačiju formaciju većeg broja bogoslova u misijskim zemljama i osnivanje lokalnih crkava koje bi vodilo lokalno svećenstvo. U svojim je kasnijim godinama, kao u snu, skicirao svoj veliki, proročki i dalekosežni misijski plan: naše crkve i naviještanje Evanđelja. Netom prije održavanja Drugoga vatikanskog koncila, pozvao je starije Crkve da osnuju misijske bogoslovije kako bi izravno mogle sudjelovati u evangelizaciji svijeta i pomoći mlađim misijskim Crkvama.

O. Manna ostat će zapamćen i po zalaganju za osnivanje Družbe sestara misionarki od Bezgrješne, kao i po brojnim knjigama i izdanjima. Osobito je zaslužan za uvođenje inovativnih metoda misionarskoga rada, a njegovo je, tvrde upućeni, najveće nasljeđe primjer budućim generacijama. Njegovu neugasivu strast za dobrobit misija nisu mogle uništiti ni bolest ni patnja. Do smrti se vodio geslom: ''Sva Crkva za sav svijet!''

O. Paolo Manna umro je 15. rujna 1952. u Napulju, a papa Ivan Pavao II. proglasio ga je blaženim 4. studenog 2001. godine.