Tko je bio sv. Zoilo i o kultu sv. Zoila kao zaštitnika siromašnih Zadrana

Crkveni povjesničar, dr. don Zdenko Dundović, ravnatelj Teološko-katehetskog Odjela na Sveučilištu u Zadru, pojašnjava povijesne okolnosti razvoja kulta čašćenja sv. Zoila u Zadru i tko je bio jedan od najmanje poznatih zadarskih zaštitnika. Razgovor je obavila Ines Grbić iz Tiskovnog ureda Zadarske nadbiskupije.

Obnovu javnog čašćenja sv. Zoila u Zadarskoj nadbiskupiji želi obnoviti zadarski nadbiskup Želimir Puljić, koji će na Nedjelju Caritasa 13. prosinca, za vrijeme misnog slavlja od 18 sati, u župnoj crkvi bl. Alojzija Stepinca na Bilom brigu u Zadru proglasiti sv. Zoila zaštitnikom Caritasa Zadarske nadbiskupije – jer je sv. Zoilo tijekom stoljeća bio zaštitnik zadarskih siromaha, kao i naslovnik hospitala i ubožnica najugroženijih Zadrana. Zagovoru sv. Zoila utjecali su se brojni pučani u socijalnoj potrebi, u staleškom smislu niži slojevi zadarskog građanstva.

Sv. Zoilo bio je svećenik koji je pokornički živio u 3. st., u Akvileji. Na starom prijepisu jednog martirologija iz 1596. god. piše: ‘Zoilo je bio svećenik iz Akvileje koji je pokopao tijelo mučenika Krševana i mnogih drugih koji su trpjeli zbog svoje vjere i Krista‘. Po tom činu, u teškom vremenu progona prvih kršćana u doba Dioklecijana, izložio se učiniti djelo milosrđa, mrtvoga pokopati.

Zoilo je živio kao ponizni pokornik u kolibi, u močvarnom kraju kod Akvileje. Umro je na glasu svetosti i pokopan je u crkvi, u Akvileji, gdje se brzo proširio njegov kult. Nakon provale Huna i razaranja tog grada 452. god., Zoilove moći prenesene su u biskupiju Udine, gdje je bio čašćen 6. veljače, odakle se štovanje proširilo u Istru, i danas se štuje u sjevernoj Italiji.

Od 1307. god. do početka 18. st. u Zadru nije bilo crkve koja nije imala sliku, palu, oltar ili neki umjetnički prikaz sv. Zoila, što potvrđuje koliko je bio čašćen i voljen u zadarskom puku.

– Zoilo je bio zaštitnik siromašnog stanovništva Zadra, zvali su se varošani, živjeli su u središtu grada unutar bedema. Bio je zaštitnik malenih i obespravljenih, u vremenu epidemija i teškoća za običnog čovjeka. Kult svetaca gradskih zaštitnika u srednjovjekovlju jedan je od najupečatljivijih oblika religioznosti gradskih komuna. Sv. Zoilo zauzima važno mjesto u zadarskoj hagiografiji jer je bio jedan od najomiljenijih svetaca zadarskog puka, najugroženijeg dijela zadarskog društva. Kult sv. Zoila bio je iznimno bitan za puk. U Arhivu Zadarske nadbiskupije, u Državnom arhivu u Zadru i u Znanstvenoj knjižnici u Zadru nalazimo pregršt informacija da je gotovo svaka crkva, svaka kapela u Zadru imala sliku ili neki kip u čast sv. Zoila. To najzornije govori o tome koliko su Zadrani štovali sv. Zoila – ističe dr. Dundović.

U 17. st., kada se razmatra premještaj tijela sv. Šimuna zbog rušenja crkve Marije Velike, u kojoj se nalazio, zadarski nadbiskup Luca Stella određuje da se sarkofag s posmrtnim ostacima sv. Zoila, koji se također nalazio u crkvi Marije Velike, 16. prosinca 1622. god. prenese u zadarsku katedralu sv. Stošije.

– Zbog toga se sv. Zoilo časti i 23. prosinca, datum koji se uzima kao datum njegove mučeničke smrti i 16. prosinca, kada se obavio prijenos posmrtnih ostataka sv. Zoila u zadarsku katedralu. Čašćenje sv. Zoila u zadarskoj katedrali uvijek je bilo slavljeno uz najveće počasti. O tome postoje izvornici, npr. Kompendij o službama i ceremonijama u zadarskoj katedrali kroz godinu. Napisao ga je zadarski kanonik Ivan Maria Ferrari, čuva se u Znanstvenoj knjižnici u Zadru, on o tome najbolje i najzornije govori. Dakle, jedan Zadranima vrlo dragi svetac. Uoči blagdana sv. Zoila katedrala je zvonila, pozivala ljude na molitveno okupljanje. Mnogi su Zadrani dolazili, otvarao se relikvijar sv. Zoila. Sve je prštilo od svečanosti i ceremonije, kako je to u baroknom razdoblju bilo. Svakako, vrlo važna povijesna i hagiografska osoba za Zadar – pojašnjava dr. Dundović.

Prijenos tijela sv. Zoila u katedralu sv. Stošije bio je veličanstveni crkveni i veliki događaj za cijeli grad, osobito važan za hrvatski puk koji se njemu utjecao, a bio je izložen mletačkoj vlasti, ističe dr. Dundović.

– Od 1622. god. blagdan sv. Zoila počeo se slaviti na dan prijenosa svečeva tijela, 16. prosinca. Glavno slavlje s velikim svečanostima slavilo se 23. prosinca, o čemu svjedoče i dokumenti, arhivske isprave to potvrđuju. Tijelo sv. Zoila čuvalo se u dva dijela. U mramornom sarkogafu u kovčegu od čempresovine bile su kosti svetca, a u srebrnom relikvijaru glava, sa spisima o autentičnosti relikvije. Prije prijenosa relikvije, nadbiskup Stella proveo je rekogniciju svečevih moći, odredio je trodnevni post i javne molitve, a sarkofag je otvorio u prisutnosti gradskih vlasti i klera – pripovijeda dr. Dundović.

Činjenica je da je kult sv. Zoila imao kontinuitet tijekom mnogih stoljeća. Nadbiskup Zmajević obratio se crkvenim vlastima u Rimu, koje su odobrile daljnje čašćenje kulta sv. Zoila, jer već 1716. god. imamo u zapisima kanonika Ivana Maria Ferrarija da je 1716. god. svečano proslavljen dan sv. Zoila, 23. prosinca, u katedrali sv. Stošije. Proglašavanje sv. Zoila zaštitnikom zadarskog Caritasa podsjeća da su i najpotrebniji Zadrani u srednjovjekovlju imali nebesku utjehu i zaštitu u svetcu kojemu su se utjecali, sv. Zoila. Zato će sv. Zoilo biti zaštitnik Caritasa, ustanove koja je usmjerena siromasima i ljudima u potrebi.

Cijeli razgovor možete pročitati OVDJE.