Tko je biskup koadjutor i kakvu službu obavlja?
Ta služba ima dvostruku svrhu. S jedne strane, pomoći biskupu u sveukupnoj upravi biskupije, što uključuje dužnost zamjenjivanja biskupa ako je odsutan ili zapriječen, kao i preuzimanje službe generalnog vikara.
Katolička crkva hijerarhijski je uređena institucija, na čijem je čelu biskup rimske Crkve, Papa, koji ima svu vlast u Crkvi, njezin je vrhovni pastir i glava zbora biskupa. U svojoj nutarnjoj strukturi, još od samih početaka, a posebno od kraja 3. stoljeća, organizirana je u više dijelova Božjega naroda koji se naziva biskupija, odnosno dijeceza ili mjesna Crkva. Taj dio Božjeg naroda, kao autonomno crkveno područje, povjeren je pastirskoj brizi i služenju dijecezanskog biskupa.
Biskup u povjerenoj mu biskupiji obavlja trostruku zadaću naučavanja, posvećivanja i vladanja, i ima svu redovitu, vlastitu i neposrednu trostruku vlast, tj. zakonodavnu, izvršnu i sudsku, kojom se za upravljanje služi osobno ili preko drugih osoba (generalni, biskupski, sudski vikar).
U redovitom vođenju biskupije ili mjesne Crkve, kao i u vršenju pastirske službe, biskup računa na pomoć svojih najbližih suradnika, ali može tražiti ili dobiti pomoć drugih biskupa. Jedan od tih biskupa jest biskup koadjutor kao pomoćnik kojega Sveta Stolica postavlja biskupu osobno i na njegov zahtjev, zato što zbog slabog zdravlja, bolesti, starosti ili drugog teškog razloga (usp. kan. 403, § 3) ne može u potpunosti obavljati svoje dužnosti. U nekim slučajevima opravdani razlog mogu biti i velike pastoralne potrebe biskupije, njezina veličina i obujam posla. Treba također napomenuti da prema sadašnjoj praksi Sveta Stolica postavlja biskupa koadjutora automatski ako je biskup koji ga traži već navršio 70 godina života.
Biskup koadjutor preuzima svoju službu prema propisanoj kanonskoj odredbi (usp. kan. 404, § 1). Ta služba ima dvostruku svrhu. S jedne strane, pomoći biskupu u sveukupnoj upravi biskupije, što uključuje dužnost zamjenjivanja biskupa ako je odsutan ili zapriječen (usp. kan. 405, § 1), kao i preuzimanje službe generalnog vikara (usp. kan. 406, § 1).
S druge pak strane, ona podrazumijeva pravo nasljedstva biskupa koji ga je tražio (usp. kan. 403, § 3), ali tek kad on prestane biti dijecezanski biskup na jedan od četiriju predviđenih načina (usp. kan. 416).
U oba slučaja, vrijeme provedeno uz biskupa kojemu je postavljen za koadjutora treba iskoristiti za bolje upoznavanje sveukupnog stanja u biskupiji nad kojom će preuzeti upravljanje.
Napomenimo i da novi Zakonik iz 1983. razlikuje još druge dvije vrste biskupa koji pomažu dijecezanskog biskupu u vođenju biskupije. To je, prije svega, pomoćni biskup koji se prvenstveno zbog pastoralnih potreba biskupije postavlja na zahtjev biskupa (usp. kan. 403, § 1). Zatim, pomoćni biskup s posebnim ovlastima koji se u težim okolnostima, također osobne naravi, daje biskupu (usp. kan. 403, § 2).
