Trideset dana molili smo svetog Josipa za uspjeh koncerta ''Domu mom''

Velika pobožnost svetom Josipu počela je u Nacionalnom svetištu svetog Josipa u Karlovcu molitvama svetom Josipu i misnim slavljem u srijedu 17. siječnja 2024. godine. Nakon pobožnosti koju je predvodio mons. Antun Sente, ml., rektor Josipova svetišta, slijedilo je svečano misno slavlje koje je predslavio prof. dr. sc. Josip Šimunović, dekan KBF-a Sveučilišta u Zagrebu uz koncelebraciju 14 svećenika i asistenciju dvojice đakona. Brojne hodočasnike prvu srijedu predvodili su hodočasnici župe Presvetog Srca Isusova iz karlovačkog naselja Novi Centar sa svojim župnikom i karlovačkim dekanom, preč. Draženom Karačićem. Pjevanje su animirali članovi istoimene župe uz orguljsku pratnju mo. Krešimira Klarića. Vjeru u Boga i povjerenje u svetog Josipa, nakon svete Mise, svjedočila je gospođa Ksenija Abramović, direktorica Laudato televizije.

"Trideset dana smo molili svetog Josipa za uspjeh koncerta 'Domu mom', a sada nastavljamo moliti dalje i kroz ovu devetnicu od devet srijeda. Sveti Josip je uvijek s nama, zapravo, sveti Josip je naš ministar financija i bez njega ne idemo nikuda", kazala je Ksenija Abramović.

"Gospodin Tiho Orlić jedan od naših glazbenih izvođača sve je to sažeo u nekoliko riječi: 'Ako je lako, onda nije za nas'. Laudato televizija, i sami znate, ima svoj put. Krenula je na Božić 2015. godine s jednim velikim pouzdanjem u Boga. Bog je pozvao jednu ženu. Kad sam čula taj Glas: 'Nisi prva koju sam zvao, ali si prva koja se odazvala', slijedio je svojevrsni križni put, no da nema križnih putova, ne bi bilo ni Uskrsa, ali s pouzdanjem u Božju providnost, s oslanjanjem na Gospodina našega Isusa kao najčvršću stijenu u našim životima, tko nam zapravo što može? Nema toga potresa, nema te pošasti, nema te korone, nema toga tko može srušiti čovjeka kojemu je stijena Gospodin Isus Krist. Priznajem da se često pitam, ali samo na trenutak: 'Gospodine, što je meni ovo trebalo', i onda to brzo ispovijedam jer ta sumnja, i tuga i strah ne dolaze od Gospodina. I sve naše probleme i sva nadahnuća koja dolaze, što raditi, što organizirati, kamo se okrenuti, dolaze u našoj kapelici svetoga Ivana Pavla II. na jednom klecalu koje se nalazi ispred tabernakula na kojem često dugo, kasno u noć, provodimo vrijeme. Kane tu i koja suza jer i zdravlje, i financije, osjećaj osamljenosti pritišću, ali onda po molitvi, po predanju u kojem osjetite taj Božji zagrljaj, kad vidite Isusa u svome srcu, dobijete snagu da ne kritizirate, ne tražite od nekoga drugoga da nam pomogne, već se jednostavno zagledamo u to svoje srce, smjestimo tu malog Isusa i onda shvatimo da kad mijenjamo sebe, nekako nam se čini da se mijenja i svijet oko nas, jer pronoseći Isusa, pronoseći tu Božju riječ, pogotovo naviještajući ju na ovaj način putem malih ekrana, u bolnicama u staračkim domovima, jest ona snaga koja nas nosi svaki put kad nam malo ruke otežaju. Podari dobri Bog tada i neka svjedočanstva ljudi koji su svoje zadnje trenutke dočekali s molitvom upravo preko Laudato televizije, u bolničkoj postelji. Poznato nam je da mnogi umiru u bolničkoj postelji sa zaustavljenim prstom na gumbu daljinskog upravljača Laudato televizije. Bogu hvala na tome i daj Bože da naša Laudato televizija dobije i nacionalnu koncesiju, da uđe u svaki hrvatski dom. Ljudi dragi, molite se na tu nakanu. Poznato nam je da imamo gledatelje ne samo u Hrvatskoj, u Bosni i Hercegovini, već i u Sjevernoj Americi i u Južnoj Africi. Snažno je to bilo vidljivo i na nedavnom koncertu 'Domu mom' na koji su došli ljudi i iz Australije. Njih pet sjelo je na avion i došli su na koncert 'Domu mom'.

Organiziranjem domoljubnog koncerta 'Domu mom' Laudato TV je izašla iz svoje niše duhovnih koncerata, iz svojih projekata 'Progledaj srcem', a po Gospodnjem nadahnuću krenuli smo u organizaciju. Tražili smo datum, jedini koji je bio slobodan bio je 13. siječnja. Poželjela sam da bude 15. siječnja, jer je to međunarodni dan priznanja naše Republike Hrvatske, no kad smo već i potpisali ugovor s Arenom, zapravo smo spoznali da je taj 13. siječnja 1992. bio dan kada je naš omiljeni papa Ivan Pavao II priznao našu Hrvatsku. Shvatili smo da je to zapravo najbolji dan za organizaciju koncerta domovini. Zato smo na koncert pozvali apostolskog nuncija, monsinjora Giorgia Linguu koji je na početku izmolio molitvu Očenaša, Zdravomariju, Slava Ocu. Uistinu je bilo prekrasno gledati kako su se na znak križa počeli dizati ljudi najprije na donjim, pa na gornjim tribinama. Na koncu su se svi digli i jednostavno sam osjetila kako se po toj našoj prekrasnoj molitvi Očenaša spušta predivan mir, i znala sam da će sve biti dobro. I onda kad je krenulo završno kolo iz opere 'Ero s onoga svijeta', kad smo s pjesmama 'obletili' našu Hrvatsku, kad sam vidjela mladost, mlade ljude, roditelje, majke, bake i djedove koji vode sa sobom svoju djecu, shvatila sam da nije važno što u udžbenicima nekad ne piše dovoljno o našem Domovinskom ratu, nije važno, jer mi imamo obitelj koja je ćelija svega. Obitelj koja moli zajedno, ostaje zajedno, u kojoj se djeca uče što znači voljeti svoju domovinu, što znači biti ponosan Hrvat, što znači bez straha reći: 'Ja sam Hrvatica i katolkinja i nije me sram'.

Ovaj nam je koncert još više pokazao kako smo pozvani učiti svoju djecu zdravoj katoličkoj vjeri, dakle, vrijednostima koje imamo. To je ljubav prema Bogu, ljubav prema domovini, ali i ljubav prema svojoj obitelji. I nitko nam ništa ne će moći, jer to jamče scene očeva koji nose djecu na svojim ramenima, a djeca umotana u naše hrvatske zastave, mladi ljudi od 17, 18, 19 godina koji svjedoče kako im je ovo najljepši koncert na kojem su bili. Promatrajući sve te naše iz mnogih krajeva, netko je rekao, te večeri gotovo nas 20 000, bila je jedna najveća obitelj na svijetu, okupljena oko Gospodina Isusa Krista u ljubavi za svoju domovinu Hrvatsku.

I koliko god je teško i koliko god su plaće male, i koliko god smo možda ljuti na politiku i političare, pustimo ljutnju, ljudi moji, uzdajmo se u Gospodina jer Bog je taj koji čini čuda. Ja bih rekla: probudi se, moj hrvatski narode, zagrli svoju obitelj, zagrli svog susjeda i gledaj u nebo. Naš blaženi kardinal Stepinac često je znao govoriti: 'Gledajte u nebo, nebo će se otvoriti'.

Tko će nama biti voditelj, tko je nama redatelj, režiser, montažer, tko je nama direktor? U našoj Laudato televiziji to je Isus Krist, nema boljega, vjerujte, nema boljega. Tako i vi u svojim obiteljima, na radnim mjestima. Što znači voljeti domovinu? Voljeti domovinu, ne samo kroz pjesmu, znači rađati djecu, časno obavljati svoj posao, o bilo kakvom poslu da se radi. Volimo ljude. Ja, eto, mogu reći: volim ovaj narod, volim ovaj jezik, volim vas ljudi. Volim!'' zaključila je svoje svjedočanstvo gospođa Ksenija Abramović.