Udruga MoSt u Splitu pomaže beskućnicima

U razdoblju borbe s globalnom pandemijom COVID-19 teško da se na cijelome svijetu može pronaći neka skupina ljudi, organizacija ili institucija koja nije osjetila ovakve ili onakve posljedice. Ali, zato se sa sigurnošću može reći kako jedna od najpogođenijih skupina u ovoj pandemiji jesu beskućnici. Svjedoci smo kako se tijekom prvoga vala konstantno pozivalo: 'Ostani doma', međutim što je sa svima onima koji svoj dom nemaju? O toj temi, kao i o nizu drugih, razgovarali smo s Denisom Maslovom iz udruge 'MoSt', u sklopu koje djeluje i Centar za beskućnike.

Možete li za početak predstaviti vašu udrugu, odnosno na koji način pomažete beskućnicima?
Udruga 'MoSt' od 1998. provodila je više od stotinu programa, projekata i akcija na lokalnoj, regionalnoj i nacionalnoj razini. U svim aktivnostima 'MoSt' je usmjeren na tri kategorije korisnika: mlade u riziku i s problemima u ponašanju, socijalno isključene beskućnike i mlade volontere vršnjake, pomagače. Provode se četiri temeljna programa: Promocija i razvoj volonterskoga rada mladih; Psihosocijalna podrška mladima s problemima u ponašanju, Skrb i briga o beskućnicima i borba protiv siromaštva te Centar znanja za društveno uključivanje i suzbijanje siromaštva. Godine 2000. osnovali smo prenoćište za beskućnike te ove godine slavimo 20 godina rada. Beskućnicima pomažemo smještajem, hranom, odjećom i obućom, socijalnim uključivanjem, izradom dokumenata, pomoći pri smještaju u institucije, terapijske zajednice… Uglavnom pokušavamo pokriti sve njihove potrebe koje trenutačno imaju.

Možete li za početak predstaviti vašu udrugu, odnosno na koji način pomažete beskućnicima?
Nažalost, zbog loše ekonomske situacije mnogo je ljudi ostalo bez posla, a samim time i prihoda kojim su plaćali podstanarske stanove. Određenom broju ljudi to je bio nepremostiv problem te su završili na ulici. Nemamo točne podatke za područje Republike Hrvatske, ali na području grada Splita svjedočimo povećanom broju zahtjeva za uslugom smještaja, pomoći u hrani i odjeći. 

Koji su najčešći razlozi postajanja beskućnikom?
Najčešći razlog koji navode beskućnici koje zaprimamo u naš centar jesu: gubitak posla, ovisnosti, teško zdravstveno stanje i gubitak podrške obitelji.
Kako su se beskućnici snašli u novonastalim okolnostima, kad su sa svih strana pozivali da ostanemo doma, a upravo ta populacija nema svoj dom?
Beskućnici koji borave u prihvatilištima ili prenoćištima bili su u karanteni do popuštanja mjera. Svim je beskućnicima na ulici ponuđeno rješenje za njihovu situaciju (prihvatilište, starački dom, terapijska zajednica…) uz uvjet da odrade karantenu od 15 dana. Mali je dio njih pristao, a ostali su odlučili ostati na ulici. Njima smo redovito donosili hranu, odjeću te sve ostale potrepštine koje su im trebale.

Kako se zapravo može pomoći beskućnicima u ovim okolnostima?
Kao i u normalnim okolnostima, beskućnicima možete pomoći u hrani, higijeni, odjeći… Naravno, prije svega, pridržavajući se epidemioloških uvjeta.

Što vam je najteže pri pomaganju ovoj skupini ljudi? Koji su najveći problemi s kojima se susrećete u radu s beskućnicima?
Najteža je činjenica da dio njih nikad ne će izaći iz začaranog kruga beskućništva. Najveći su problem beskućnici s narušenim mentalnim zdravljem. Često prihvatilišta nemaju adekvatno osoblje koje će se o njima brinuti. Velik su problem i beskućnici koji nisu voljni surađivati i koji su se sa svojim statusom pomirili.

Kako tu skupinu ljudi ponovno uključiti u društvo i učiniti ju korisnom i aktivnom?
Postoje razni programi i projekti socijalnog uključivanja na razini cijele Republike Hrvatske. Najviše se radi na osposobljavanju i zapošljavanju radno sposobnih beskućnika. Većina beskućnika smještenih u prihvatilištima/prenoćištima volontira u društveno korisnim akcijama te na taj način zahvaljuju građanima koji im pomažu donacijama.

Jesu li vam potrebni volonteri i kako se samoj udruzi može pomoći?
Imamo već dobru ekipu volontera, ali svaka nam ruka pomoći dobro dođe. Trenutačno smo, zbog epidemioloških mjera, sve aktivnosti ograničili kako bismo izbjegli širenje zaraze među korisnicima koji su dobrim dijelom rizična skupina.

Postoje li u društvu predrasude prema toj populaciji?
Postoje predrasude i one se najviše očituju kad ljudi čuju životne priče beskućnika, jer nekima je teško povjerovati da su ti ljudi nekad bili pomorci, vozači, obiteljski ljudi, njihovi susjedi… 

Hvala vam na ovom razgovoru.
Hvala vama.

***Članak je dio niza 'Položaj socijalno ugroženih skupina za vrijeme i nakon epidemije koronavirusa', a objavljen je u sklopu projekta poticanja kvalitetnog novinarstva Agencije za elektroničke medije. Dopuštneo je prenošenje sadržaja uz objavu izvora i imena autora.***