Upoznajte bračni par iz Madrida koji udomljuje djecu s teškoćama

Cristina i Carlos katolički su par iz Madrida s velikom obitelji. Životna tragedija otvorila im je srce za poziv unutar bračnog poziva, piše Svjetlo riječi.

Pedro, njihovo osmo dijete, rođeno je s malformacijama pluća, srca i mozga, i nije imalo oči.

– Njegov je životni vijek bio vrlo kratak, i svaki dan života bio je dar, a mi smo to tako i živjeli – objašnjava Cristina u videu zaklade Infinity Plus One.

Zbog Pedrova stanja, Cristina i Carlos morali su kontinuirano dolaziti i odlaziti s bolničkog odjela na kojem je bio njihov sin. Kroz mnoge posjete primijetili su djecu na istom odjelu s raznim teškoćama kojima su nedostajali roditelji. Počeli su provoditi vrijeme s tom djecom, a kroz ove susrete otkrili su Betlehemsku kuću ('Casa Belén'), dom za djecu s teškoćama u razvoju, koji vode Kćeri ljubavi. Cristina i Carlos otvorili su srca i tako ovoj djeci otvorili vrata svoga doma.

Pedro je tijekom svog kratkog života bio jako voljen – umro je u dobi od pet godina. Ali, to iskustvo u bolnici i dalje je ostavljalo dojam na Cristinu i Carlosa.

– Uvidjeli smo da smo rođeni za brigu o djeci s bolestima koja moraju biti hospitalizirana i sama, a koja nisu imala ljubav roditelja. Morali smo učiniti više – kazala je Cristina za Infinity Plus One.

Za Cristinu i Carlosa započela je nova etapa. U Betlehemskoj kući pohađali su tečaj za usvajanje, i tad su usvojili sina Javiera. Javier se rodio prerano, sa 27 tjedana. Prebolio je moždani udar, operaciju srca, ileostomiju  i od prvog dana njihove brige, Javier se počeo mijenjati. Sada ima pet godina i vrlo je sretno dijete.

Nakon toga obitelj je zamoljena da usvoji djevojčicu s mikrocefalijom, Claudiu. Claudia je bila u lošijem stanju nego Javier. Carlos ju je svaki dan dovodio u obiteljsku kuću i vraćao svake večeri u Betlehemsku kuću, sve do trenutka potpunog usvajanja. Nažalost, Claudia je preminula samo tri dana nakon potpunog prelaska u obiteljsku kuću. Suočavajući se tragedijom, bračnom paru nametnulo se pitanje jesu li previše tražili od njihove druge djece?

– Ne bojimo se smrti. Bojimo se boli koja ostaje nakon toga – izjavio je bračni par.

Svjesni su da bi to njihovu djecu moglo rastužiti, međutim Carlos je objasnio kako plodovi ljubavi patnju čine vrijednom.

– Ako se obitelj osjeća tužno, to je zato što smo voljeli, a ako smo ih voljeli, to je nešto što je svako dijete moglo primijetiti i osjetiti. Možda su vrlo bolesni i čini se da nisu svjesni te ljubavi, ali to primjećuju – rekao je Carlos. 

Par pojašnjava kako Betlehemska kuća pruža izvrsnu njegu, ali ljubav i toplina obiteljske kuće posebne su, i čine ovoj djeci puno dobra. Nema djeteta koje ne primjećuje ljubav i toplinu obitelji.

Njihova ih vjera čini zahvalnima Bogu na ovom pozivu. Cristina je kazala kako u njima nema ništa posebno te da se ne razlikuju od drugih.

– Jako smo grješni, vrlo mali, skloni bijesu, spremni za borbu, baš sve. Pa ipak, Bog nam je povjerio ovaj dar – poručila je Cristina. 

Carlos je na kraju priznao da je najsretniji  kad služi djeci, a posebno kad se brine o djeci s teškoćama u razvoju.

Otvorenost ove obitelji Božjem pozivu doista je za divljenje. Neka ovaj primjer potakne sve na otvorenost Bogu i Njegovu djelovanju. Nikad ne ćemo saznati koja sve lijepa djela mogu hodati ovim svijetom uz pomoć naših ruku i nogu, po Božjoj milosti, ako mu ne budemo otvoreni.