Uzeo je 17 kg težak križ i nosio ga 25 km za ozdravljenje svoje kćeri Tonke
Bio je na športskom tronu godinama. Hrvatski reprezentativac, kao trofejni vaterpolist ‘Mladosti’, Vedran Jerković. Ozljeda je zaustavila njegovu športsku karijeru, pa je krenuo u poduzetničke vode. Život mu je donio brojne uspone i padove. Životne okolnosti u kojima je živio poticale su njegov rast u vjeri. Često je javno svjedočio svoju vjeru.
U ovogodišnjoj procesiji ‘Za križen’ na Hvaru, pozvan je nositi križ u ime župe Zastražišće. Procesija koja počinje na Veliki četvrtak i završava u jutro Velikog petka uvrštena je 2010. na UNESCO-ovu listu nematerijalne kulturne baštine.
Vedran Jerković uzeo je svoj križ i s mislima na svoju Tonku, kćer koja je pretrpjela dva moždana udara kao djevojčica, krenuo je putem Božje volje.
Vedranova priča
Sve je zapravo započelo još u kolovozu 2013. godine, kad je njegova mlađa kći Tonka doživjela prvi od dvaju moždanih udara u njezinu životu. Iako je oduvijek vjerovao u Boga, sa svim usponima i padovima koje sa sobom nosi put vjere, jako se u početku mučio s pitanjem: ''Bože, zašto Tonka?'' Ali, kod Boga nema slučajnosti, Bog uvijek piše pravo i po krivim crtama, svjedoči tata Vedran.
– Tada sam dao zavjet Bogu da ću se za Tonkino zdravlje upisati kao križonoša u Zastražišću, mojoj djedovini i mjestu u koje dolazim otkad znam za sebe, koje volim na jedan poseban način koji je zapravo teško opisati. Zastražiškom župniku, don Josipu Franuliću, javio sam se na Veliku Gospu 2014. godine. Termin za nošenje bio je 2030. godina. Tada bih imao 54 godine. U prvi čas pomislio sam: ''Bože, pa kako ću s 54 godine nositi 17 kilograma teški križ gotovo 25 kilometara?'' Ali, nema odustajanja, zavjet je zavjet i čvrsto sam odlučio da ću ga izvršiti. Međutim, Bog je imao druge planove – ispričao je Vedran.
U studenom 2015. godine njegova kći Tonka doživjela je drugi teški moždani udar. Ostala je u invalidskim kolicima, djevojčica od 8 godina, stopostotni invalid 4. stupnja. Život im se promijenio iz temelja i zaista vrijedi ona uzrečica: ''Čovjek snuje, Bog odlučuje''. Ali tada, kako je kazao Tonkin otac, nastupa On, koji zahtjeva jako malo.
– Potpuno predanje Njemu i ništa više. Bogu hvala, to sam i učinio i Tonkino stanje polako se počelo mijenjati, a moja vjera i zahvalnost Isusu sve je više rasla, i to na čuđenje mnogih koji nisu mogli razumjeti Božju ljubav na primjeru naše životne situacije. Ali, tako stvari stoje s vjerom. Svaki križ i nevolja, ako se ispravno shvate i prihvate, prilika su za karakternu, moralnu i duhovnu izgradnju svake osobe – posvjedočio je.
U tišini, s Bogom kao trenerom
– Nema rasta i razumijevanja dubine vjere i smisla života bez nekog oblika trpljenja i poniznosti u prihvaćanju istog. Mnogima to nije lako prihvatiti, ali kad čovjek dobije tu milost, to je onda početak ispravnog promišljanja života. Tada se bez problema hrabro ide kroz život s punim pouzdanjem u Njega. Vjerujte mi, svaki put kad sam mislio da Bog šuti i kako se ništa ne događa, tada je najviše djelovao u mojem životu – ispričao je Tonkin otac.
Dani su prolazili i jednog dana, 2018. godine, zazvonio mu je telefon. Nazvala ga je osoba iz obitelji osobe koja je trebala nositi križ ove godine. Dogodila se tragedija, osoba koja je trebala nositi križ stradala je u prometnoj nesreći, a obitelj nije imala punoljetnu osobu koja bi zamijenila tu osobu. Nakon razgovora sa zastražiškim župnikom, odluka je pala na Vedrana.
– Na pitanje prihvaćam li nositi križ 2022. godine, naravno da sam rekao da. Ali opet, puno pitanja u mojoj glavi… S obzirom na okolnosti koje su dovele do toga, uz čvrstu vjeru u Božju providnost, kreću pripreme za nošenje križa 2022. godine.
Kad je došao taj trenutak, uz organizaciju koju je kao križonoša morao odraditi, nikako nije bio načisto sa svojim osjećajima. Bio je zabrinut, nervozan, a istovremeno ponosan i radostan.
Na Veliki četvrtak u 16 sati sve je započelo svetom Misom u župnoj crkvi u Zastražišću. Nagovor križonoši, Vedranova nervoza na vrhuncu, uzeo je križ i krenuo prema svojoj prvoj postaji.
– Križ žulja mene, žuljam ja njega, nemam daha, mislim si: ''Bože, pa tko će ovo odnijeti 25 kilometara?'' I počnem ga stiskati sve jače i shvatim da što ga jače stišćem, sve mi bolje leži. Nakon nekoliko kilometara, sve nekako ide lakše. Adrenalin na vrhuncu, pjevači pjevaju Muku da se naježiš, svit iza tebe hoda i moli, vatre upaljene po putu, noć se spušta, a iznad svega tu je moja obitelj i moja Tonka koja u invalidskim kolicima ide za nama! – ispričao je Vedran.
Tonka s mamom i sa sestrom
U srijedu u 10:30 križ je ponovno ostavio u župnoj crkvi.
– Zaista je nemoguće rečenicama sažeti svu zahvalnost i duhovne dubine kojima sam svjedočio dok sam nosio križ. Trenutke poput umakanja križa u more u uvali Vela Stiniva, nemoguće je opisati. To jednostavno treba doživjeti. Što reći na kraju? Moj put vjere mogu podijeliti na dva dijela. Prvi je do Velikog četvrtka 2022. godine, a drugi nakon što sam predao križ u župnu crkvu na Veliki petak ujutro. Takve dubine bliskosti s Bogom, kao i fizičku bol koju sam osjećao noseći ga, a koja je zapravo neshvatljivo ugodna, nemoguće je opisati. Ova procesija dala je potpuno novu dimenziju mojeg odnosa s Isusom. Tek s protekom vremena u potpunosti ću postati svjestan veličine Božje milosti i blagoslova koji mi je udijelio u Velikom tjednu – posvjedočio je Vedran.
Zahvalan za predivno vrijeme, za obitelj, rodbinu I prijatelje koji su ga pratili, za kumove i Šimune Cirence Hrvoja i Domagoja, a pogotovo za svoje Zastražišćane koji su pokazali i dokazali što znači živjeti vjeru, častiti tradiciju, ali i imati srce puno ljubavi za drugoga!
– Srcem ispunjenim velikom milošću, želim svima sretan i blagoslovljen Uskrs! – poželio je na kraju Tonkin otac.
