Volonterka Anita Krmek: ‘Ti trebaš njih onoliko koliko i oni trebaju tebe!’

Klub sv. Ane klub je za integraciju u društveni život osoba s poteškoćama. Čine ga roditelji s djecom s poteškoćama, volonteri i duhovnik, a djeluje unutar Zaklade ‘Čujem, vjerujem, vidim’. Aktivnosti su kluba druženja subotom, organiziranje izleta te vođenje Facebook stranice: ‘Glas koji se ne čuje’, kao platforme putem koje se pokušavaju obratiti okolini. Klub je nastao na inicijativu roditelja kojima je trebala pomoć u organizaciji slobodnog vremena, posebno vikenda, kada djeca nisu u ustanovama. Organiziraju se i druženja s franjevačkim bogoslovima s Kaptola 9, pomoću kojih štićenici duhovno rastu. U rad kluba uključeni su i volonteri koji provode radionice i druženja sa članovima kluba tijekom kojih su roditelji slobodni, a mi smo razgovarali s Anitom Krmek, jednom od volonterki.

Anita je 32-godišnja arhitektica koja već pet godina volontira u Klubu svete Ane, prisjetila se trenutka kada je postala volonterka.

– U Klub sam došla nakon što sam ispunila upitnik Volonterskog centra i izrazila želju za volontiranjem, a oni su mi dodijelili upravo ovo volontersko mjesto. Činjenica da je to bilo prije pet godina pokazuje da su dobro izabrali. Trenutak kad sam postala volonterka vjerojatno se dogodio i ranije, kad je volontiranje postalo sastavni dio mog tjednog rasporeda. Odlučila sam se na to još u studentskim danima, kad sam osjetila da mi usmjerenost samo na fakultet nije dovoljna, i da želim postati živim članom nove zajednice i grada u koji sam se preselila – govori Anita.

Pojašnjava nam koji su njezini zadatci.

– U Klubu sv. Ane zajedno s drugim volonterima i duhovnikom organiziram subotnja druženja, kad roditelji uzimaju pokoji trenutak za sebe i međusobni razgovor, a mi vrijeme provodimo s korisnicima, osobama s poteškoćama, u igri i razgovoru. To podrazumijeva: planiranje kroz tjedan teme druženja, onoga što bismo mogli raditi, prikupljanje materijala te animiranje samog druženja – kaže.

I volonteri i štićenici vesele se tom danu koji je posvećen njima, njihovu društvenom rastu, učenju, komuniciranju i duhovnom uzdizanju.

– Subotnje druženje vrijeme je u tjednu kojemu se svi veselimo, što znači da nitko ne kasni, a po ulasku u prostoriju već nam svi mašu, uzvikuju naša imena ili nam idu u zagrljaj. To je prijateljski odnos u kojemu se veselimo razmijeniti sve što nam se u međuvremenu dogodilo od posljednjeg susreta. Uz sve pripremljene igre, kvizove i plesove, najdraže nam je ipak razgovarati, biti saslušan i prihvaćen – ističe naša sugovornica.

Kao i na život svih nas, koronakriza je utjecala i na njihov rad, no unatoč tomu, pronalazili su načine da njihovi korisnici i dalje osjete prisutnost i blizinu volontera.

– Tijekom pojave pandemije i karantene, pokušavali smo održavati druženja i pratiti mjere zaštite koje su nam preporučavali, pa smo tako imali i susrete na otvorenom, smanjeni broj korisnika s maskama u grupi i slično. Bio je to puno manji broj druženja u dugom razdoblju, ali bilo mi je bitno pokazati korisnicima da smo tu i da ćemo pronalaziti rješenja kakvi god izazovi budu ispred nas – govori Anita.

Izazovno vrijeme i dalje je prisutno, a u Klubu svete Ane i dalje traže načine kako naučiti živjeti s globalnom pandemijom.

– Kad se prisjetim toga vremena, mogu reći kako je bilo itekako izazovno, ali naravno još uvijek jest, jer to su osobe koje su u osjetljivijoj i rizičnoj skupini, i kojima treba zaštita i sigurnost, a s druge strane, pokušavate im omogućiti ono čega su najviše željni, a to je bliski razgovor i zagrljaj – pojašnjava 32-godišnja arhitektica.

Kad je nastupila karantena, preostali su nam jedino internetski sastanci, pa smo se okušali i u tome, prisjeća se Anita.

– Većina nas baš i nije previše upoznata s tim što sve tehnologija može, i nespretni smo u korištenju, ali uspjeli smo se nasmijati preko ekrana. Nadam se da smo nekima barem nakratko preusmjeriti pažnju s brojki i loših vijesti i da su se razveselili pomišlju na buduće susrete – ističe i priznaje kako još nisu uspjeli pronaći stalan način djelovanja tijekom ove krize. Kao pravi optimisti, neprestano se nadamo kako će se sve uskoro vratiti na staro, a dotad ćemo se vidjeti još koji put na ekranima. Tko zna, možda ovu subotu baš zadnji put.

Osjećaj o kojemu se najčešće govorilo kad je u pitanju novi nepoznati virus jest strah. Pitali smo i Anitu je li i nju obuzeo i sprječavao u njezinu volontiranju.

– Mene osobno strah nije sprječavao, ali moram posebno istaknuti najhrabrije od nas, a to su majke korisnika. One su tijekom ove krize šivale maske, učile djecu kako da ih nose i ne skidaju, nosile su dezinfekcijska sredstva i za njih i za nas volontere, učile su spajati videoaplikacije na prijenosna računala i na sve ostale načine izlazile su iz svojih ‘sigurnih zona’ kako bi djeci osigurale što uobičajeniju svakodnevnicu, a s druge strane kako bi ih maksimalno zaštitile. Ne mogu reći da sam se iznenadila, one se su takve već izgradile kroz život, ali njihov primjer svakako služi na ohrabrenje i poticaj – ističe.

Volontiranje je plemenita djelatnost kojom se dobiva bogatstvo nemjerljivo novcem. Davanje i primanje koje se ovom djelatnosti ostvaruje, izgrađuje volontere osobno, a to onda dovodi i do rasta cijele zajednice.

– Kroz volontiranje su me ljudi koji bi mi bili samo slučajni prolaznici pustili da uđem u njihove živote. Bila sam otvorena prema tom susretu i dopustila sam da me promijene. Izgradili su moju empatiju i divljenje. Povjerenjem su srušili strah prema nepoznatom, tako da se osjećam slobodnijom pitati i ponuditi pomoć – govori nam Anita.

Njezina priča, kao i svjedočanstvo svakog volontera koji svoje vrijeme daje onomu u potrebi, jača svijest o vrijednosti i važnosti volontiranja. Takve nas priče mogu nadahnuti i potaknuti da se i sami uključimo i spoznamo ljepotu ovog poziva.

– Nedostatak vremena nije razlog da se ne pruži prilika volontiranju. Ako pokušaš, vidjet ćeš da će sve ostale obveze pronaći svoje vrijeme u danu. I ako ne možeš naći prijatelja s kojim bi otišao, ne brini se, na volonterskom mjestu čeka te hrpa njih. Ne očekuj previše od sebe i njih, već samo kreni prema onima u potrebi s kojima možeš suosjećati. Ti trebaš njih onoliko koliko i oni trebaju tebe – Anitina je poruka za sve.

* Članak je dio projekta: ‘Međugeneracijska povezanost i solidarnost’, a objavljen je sklopu Programa ugovaranja novinarskih radova u elektroničkim publikacijama Agencije za elektroničke medije.