Božićna devetnica
Božićna devetnica slična je drugim devetnicama, poput devetnice Bezgrješnog Začeća, s tim da je ona posljednja priprava za dolazak Djeteta Isusa na samom kraju Došašća.
Božićna devetnica (Novena de Aguinaldos) tradicionalna je praksa kolumbijske pučke pobožnosti. Njezin je tvorac fra Fernando de Jesús Larrea, franjevac iz Quita (Ekvador), koji ju je potkraj 18. stoljeća poslao svojoj duhovnoj kćeri Clemenciji Gertrudis de Jesús Caycedo Vélez Ladrón, osnivačici katoličke škole Colegio de La Enseñanza u Bogoti.
U 19. stoljeću časna majka María Ignacia (rođ. Bertilda Samper Acosta) iz kongregacije Kćeri Blažene Djevice Marije, uz koju je škola bila vezana, i sama kći dvoje književnika (José María Samper i Soledad Acosta), obnovila je tekst i sastavila takozvane 'radosti'.
Prema ocu Carlosu Augustu Mesi, taj je običaj toliko vlastit Kolumbiji da je gotovo nepoznat u drugim zemljama. Toj devetnici najsličnije bi bile posadas mexicanas, običaj podudaran oblikom, no ne i sadržajem. Posadas (u prijevodu prenoćišta) evociraju put Marije i Josipa pred porod u potrazi za prenoćištem u Betlehemu. Kao i Božićna devetnica, ovaj se običaj odvija od 16. do 24. prosinca.
Božićna devetnica slična je drugim devetnicama, poput devetnice Bezgrješnog Začeća, s tim da je ona posljednja priprava za dolazak Djeteta Isusa na samom kraju Došašća. Za svećenike je stariji oblik službeni, budući da su se s vremenom tekstovi prilagođavali kako bi ljudima bili bliži i razumljiviji, no te su prilagodbe dovele do nekih netočnosti.
Uvod
Misija Hodočasnici ljubavi poziva na proslavu susreta s otajstvom Isusova rođenja. Ova devetnica započinje 16. i završava 24. prosinca euharistijskim slavljem u ponoć, odnosno Njegovim rođenjem. Za nas, Hodočasnike ljubavi, liturgijsko razdoblje Isusova rođenja središnje je slavlje, budući da je Isusovo Božansko djetinjstvo svjetlost koja vodi našu evangelizacijsku misiju diljem svijeta.
Učvrstimo u srcu vjeru u malenoga Boga, koji nam je rođenjem u siromašnim i skromnim jaslama u Betlehemu donio najveću poruku ljubavi i otkupljenja.
Usvojimo nauk Djeteta Isusa učeći se biti maleni, ponizni i krotka srca.
Proživimo ovaj Božić kao da nam je prvi i posljednji u životu, svim srcem i svom svojom ljubavlju prema dolasku našega Mesije i Spasitelja.
Molitva za svaki dan
Početak devetnice
Predobri Bože neizmjernog milosrđa, koji si tako ljubio ljude da si im u svome Sinu dao najbolji znak svoje ljubavi, da bi postavši čovjekom u utrobi Djevice bio rođen u štalici za naše zdravlje i spasenje. U ime svih smrtnika beskrajno ti zahvaljujem na tako uzvišenom dobročinstvu.
Zauzvrat ti prikazujem siromaštvo, poniznost i sve kreposti tvojega Sina koji je postao čovjekom, i molim te da po njegovim božanskim zaslugama, po tegobnim uvjetima u kojima se rodio, po nježnim suzama koje je prolio u jaslama, potakneš naše srce na duboku poniznost, žarku ljubav i potpun prijezir prema svemu zemaljskom, kako bi u njemu maleni Isus dobio svoju kolijevku i nastanio se zauvijek. Amen.
Izmoliti tri puta Slava Ocu, a potom razmatranje dana.
Razmatranje prvoga dana
16. prosinca
U početku vreménā, Riječ je počivala u krilu Očevu, u najvišim visinama nebesa, ondje je bilo počelo i uzor svega stvorenja. U tim je dubinama neizmjerljive vječnosti boravilo Djetešce iz Betlehema prije no što se udostojalo sići na zemlju i na vidljiv način zaposjesti betlehemsku štalicu. Ondje nam je tražiti njegova načela, koja nemaju početka. Odande nam je datirati rodoslovlje Vječnoga, koji nema predaka, i promatrati život beskonačnoga zadovoljstva koje je ondje uživalo. Život vječne Riječi u krilu Očevu bio je čudesan život, no ipak (uzvišena li otajstva!) potražila je drugo prebivalište, stvoreni dom. Ne stoga što bi u Njegovu vječnomu domu bilo što nedostajalo njegovoj beskrajnoj sreći, nego zato što je njegovo beskrajno milosrđe žudjelo za otkupljenjem i spasenjem ljudskoga roda, koje se bez njega ne bi moglo ostvariti.
Adamov grijeh uvrijedio je Boga i taj beskrajni grijeh nije mogao biti oprošten osim po zaslugama samoga Boga. Adamov je rod svojim neposluhom zaslužio vječnu kaznu pa je stoga bilo nužno da Bog, ne napuštajući nebo, uzme obličje čovjeka na zemlji i poslušnošću naumima svoga Oca iskupi taj neposluh, nezahvalnost i pobunu kako bi Adamov rod bio spašen i njegov grijeh otkupljen. U njegovoj perspektivi ljubavi, bilo je potrebno da na sebe uzme obličje, slabosti i sustavno ljudsko neznanje; da odrasta, kako bi nama omogućio duhovni rast; da trpi, kako bi nas poučio da umiremo svojim strastima i svojoj oholosti. Stoga je Vječna Riječ, izgarajući od želje da spasi čovjeka, odlučila postati čovjekom i otkupiti grješnika.
Nakon Razmatranja nastavlja se s molitvom presvetoj Djevici Mariji...
Molitva presvetoj Djevici Mariji
Moli se svakoga dana.
Preuzvišena Marijo, koja si svojim velikim krepostima, a posebno po svojoj poniznosti, zaslužila da te sam Bog izabere za svoju Majku, molim te da ti sama pripraviš i oraspoložiš moju dušu i duše svih onih koji u ovo vrijeme mole ovu devetnicu, za duhovno rođenje tvoga ljubljenoga Sina. Premila Majko! Priopći nam nešto od one duboke skrovitosti i božanske nježnosti u kojoj si ga ti čekala, i pomozi nam da budemo manje nedostojni gledati ga, ljubiti ga i klanjati mu se cijelu vječnost. Amen.
Moli se tri puta Zdravo Marijo i tri puta Slava Ocu.
Molitva svetom Josipu
Moli se svakoga dana.
Presveti Josipe, Marijin zaručniče i zemaljski oče Isusov! Neizmjerno zahvaljujem Bogu što te izabrao za tako uzvišenu službu i uresio te svim darovima dostojnim tako izvanredne veličine. Molim te, po tvojoj ljubavi prema Božanskom Djetetu, rasplamsaj u meni žarku želju da ga gledam i sakramentalno primam, dok ga u njegovoj božanskoj biti ne budem gledao i uživao u nebu. Amen.
Moli se Oče Naš, Zdravo Marijo, Slava Ocu.
Zazivi za dolazak Djeteta Isusa
Preslatki moj Isuse, ljubljeno mi Djetešce,
U dušu nam dođi! U srce nam pohiti!
Mudrosti preuzvišena
svevišnjega Boga,
što spuštaš se presveta
do stanja malenog djeteta!
Dijete Božansko,
dođi i pouči nas
razboru što donosi
istinski nam spas!
Preslatki moj Isuse, ljubljeno mi Djetešce,
U dušu nam dođi! U srce nam pohiti!
Bože moćni,
što Mojsiju si govorio,
i izraelskom narodu
zapovjedi pružio!
Pohitaj
i spasi nas!
Nek' o snazi Djetešca krhkog
razliježe se glas!
Preslatki moj Isuse, ljubljeno mi Djetešce,
U dušu nam dođi! U srce nam pohiti!
Sveta mladice korijena Jišajeva
što šalješ s visina
svoj miris blag
nama, do nizina.
'Ljiljane u dolu i
divni poljski cvijete',
tako te nazivaju
o, premilo Dijete.
Preslatki moj Isuse, ljubljeno mi Djetešce,
U dušu nam dođi! U srce nam pohiti!
Ključu Davidov
što zasune pomiče
i protjeranom otvara
zaključana vrata kraljevske palače!
Svojom nježnom rukom,
izbavi nas, premilo Dijete,
iz zatvora tužnog
što grijeh ga splete.
Preslatki moj Isuse, ljubljeno mi Djetešce,
U dušu nam dođi! U srce nam pohiti!
Sunce zraka vječitih,
zvijezdo Betlehema,
daj da sjaj tvoj ugledamo
i u ovim tminama!
O, predivno Dijete,
diko kršćana,
nek' zablista osmjeh
tvojih milih usana.
Preslatki moj Isuse, ljubljeno mi Djetešce,
U dušu nam dođi! U srce nam pohiti!
Ogledalo bez mane,
Sveče iznad svakog sveca,
sliko Boga Svevišnjega
koja si bez premca!
Grijehe naše izbriši,
protjerana spašavaj,
i, u liku djeteta,
bijednom pomoć daj.
Preslatki moj Isuse, ljubljeno mi Djetešce,
U dušu nam dođi! U srce nam pohiti!
Emanuele presvijetli,
Kralju puka svakoga,
čežnjo Izraelova,
pastiru stada svojega!
Djetešce što ovna neukroćena,
na pašu izvodiš
k'o i janje krotko
dok ih svojim blagim štapom vodiš.
Preslatki moj Isuse, ljubljeno mi Djetešce,
U dušu nam dođi! U srce nam pohiti!
Nek' blagotvornu rosu
nebesa dažde otvorena
kao svetu vodu
odozgor s visina!
Dođi Bože utjelovljeni!
Dođi ljupko Dijete!
Zablistaj zvijezdo sjajna,
nikni poljski cvijete!
Preslatki moj Isuse, ljubljeno mi Djetešce,
U dušu nam dođi! U srce nam pohiti!
Dođi! Marija već pripravi
naručje svoje
za Djetešce čiji čas
došao je!
Dođi! Josip svetom čežnjom
već se pripravi
svetohraništem postati
tvoje ljubavi!
Preslatki moj Isuse, ljubljeno mi Djetešce,
U dušu nam dođi! U srce nam pohiti!
Pomoći slabih,
okrepo bolesnih,
utjeho žalosnih,
svjetlosti izgubljenih!
Živote života mojega,
Gospodaru ljubljeni,
moj božanski brate,
moj prijatelju postojani!
Preslatki moj Isuse, ljubljeno mi Djetešce,
U dušu nam dođi! U srce nam pohiti!
Nek' te oči moje ugledaju,
zaljubljene u te,
da poljubim ti noge,
ruke i skute!
Dok pružam ti ruke,
prostrt pred tobom
više no riječju
kazujem ti suzom.
Preslatki moj Isuse, ljubljeno mi Djetešce,
U dušu nam dođi! U srce nam pohiti!
Dođi Spasitelju naš,
za kojim uzdišemo!
U našu dušu dođi!
Dođi, jer te žeđamo!
Molitva Djetetu Isusu.
Moli se svakoga dana kao posljednja molitva devetnice.
Sjeti se, premilo Dijete Isuse, da si službenici Božjoj Margareti Parigot od Presvetog Sakramenta, a po njoj svim svojim vjernima, rekao ove riječi pune utjehe za naše siroto, tjeskobno i trpeće čovječanstvo: 'Sve ono za što želiš moliti, zamoli po zaslugama moga Djetinjstva, i ništa ti se neće odbiti.'
Puni pouzdanja u Tebe, o Isuse, koji si sama Istina, dolazimo ti izložiti svu svoju bijedu. Pomozi nam da sveto živimo kako bismo postigli blaženu vječnost.
(Zamoliti za milost koja je nakana devetnice.)
Predajemo se tebi, svemoguće Dijete, sigurni da naša nada neće ostati neispunjena i da ćeš po svom božanskom obećanju primiti i uslišiti našu molbu. Amen.
Razmatranje drugoga dana
17. prosinca
Vječna Riječ uskoro će uzeti svoju stvorenu narav u svetom domu u Nazaretu, u kojemu žive Marija i Josip. Kada ju je božanska sila osjenila, Marija je bila sama, udubljena u molitvu. Provodila je tihe noćne sate najtješnje povezana s Bogom, i dok je tako molila, Riječ je zaposjela svoje stvoreno prebivalište. No, nije došla bez najave. Prije nego što se predstavila, poslala je svojega glasnika, svetog arkanđela Gabriela, koji je u Božje ime zatražio Marijin pristanak za utjelovljenje. Stvoritelj nije htio ostvariti ovo veliko otajstvo bez pristanka svojega stvorenja.
Taj je trenutak bio vrlo ozbiljan: Marija je imala izbor i mogla je odbiti... S kojim li je oduševljenjem i neizrecivom radošću Presveto Trojstvo iščekivalo da Marija izgovori svoj Fiat, kao najdivniju pjesmu po kojoj se u svojoj dubokoj poniznosti pokorava svemoćnoj Volji Božjoj.
Bezgrješna Djevica dala je svoj pristanak. Arkanđeo je iščeznuo. Bog je na se uzeo ljudsko tijelo. Njegova je vječna volja ispunjena i stvaranje dovršeno.
U krajevima anđeoskog svijeta odjeknula je neizmjerna radost, no Djevica Marija nije ju čula, a ne bi joj to ni odvratilo pozornost. Ostala je pognute glave, a duša joj je bila uronjena u tišinu sličnu Božjoj tišini. Riječ je tijelom postala, iako svijetu još uvijek nevidljiva, nastanila se među ljudima koje je njezina prevelika ljubav došla spasiti. Više to nije bila sama Vječna Riječ, bilo je to Djetešce Isus zaodjeveno u ljudsko obličje, opravdavši već tada hvale kojima su ga častili naraštajima nazivajući ga 'najljepšim od sinova ljudskih'.
Sve ostalo kao i prvoga dana: molitva presvetoj Djevici Mariji...
Razmatranje trećega dana
18. prosinca
Tako je Dijete Isus započelo svoj utjelovljeni život. Razmatrajmo slavnu dušu i sveto tijelo koje je uzelo, i duboko se poklonimo. Diveći se prvo duši toga Božanskog Djeteta, razmatrajmo u njoj puninu njezine posvećujuće milosti, njezina blaženoga znanja, po kojemu je od prvoga trenutka svoga života Božanski Bitak vidio jasnije nego svi anđeli, i čitao prošlost i budućnost sa svim njihovima tajnama i spoznajama. Nikada ništa nije usvojio voljom a da to nije bilo u njemu od prvoga trenutka njegova bića; no, on je na sebe uzeo sve bolesti naše prirode kojima se časno mogao podvrgnuti i onda kada nisu bile nužne za veliko djelo koje je imao izvršiti.
Zamolimo ga da njegove božanske sposobnosti nadoknade slabosti naših sposobnosti, i da im daju novu snagu; da nas njegovo pamćenje pouči da se sjećamo njegovih dobročinstava, da nas njegovo razumijevanje pouči da mislimo na njega i da ne činimo ništa osim njegove volje, da činimo samo ono što on želi i čime ćemo mu služiti.
Nakon Isusove duše, prijeđimo sada na njegovo tijelo, samo po sebi svijet čudesa, remek djelo iz Božje ruke. Ono nije, poput našega tijela, svojoj duši bilo spona, nego naprotiv, novi čimbenik svetosti. Htio je biti maleno i slabo, poput tijela svakoga djeteta, i biti podložno svim tegobama najranije dobi kako bi nam bio što sličniji i sudjelovao u našim poniženjima. Duh Sveti oblikovao je to maleno tijelo s tolikom nježnosti i tolikom sposobnosti osjećanja kako bi moglo podnijeti trpljenje preko svake mjere i tako dovršiti veliko djelo našega Otkupljenja.
Ljepota tijela Božanskog Djeteta bila je izvrsnija od svega što se ikada moglo zamisliti, a Božanska Krv koja je potekla njegovim venama u trenutku Utjelovljenja pere sve mrlje grješnoga svijeta. Zamolimo ga da opere i naše u sakramentu pokore, kako bi nas dan njegova blaženog Rođenja zatekao očišćene, kao one kojima je oprošteno i koji su spremni primiti ga s ljubavlju i duhovnom dobrobiti.
Sve ostalo kao i prvoga dana: molitva presvetoj Djevici Mariji...
Razmatranje četvrtoga dana
19. prosinca
Od majčine utrobe Djetešce Isus potpuno se podvrgavalo Bogu bez ijednog prekida cijeloga života. Klanjalo se svome Vječnom Ocu, ljubilo ga i podvrgavalo se njegovoj volji. Mirno je prihvaćalo stanje u kojemu se nalazi, poznajući svu svoju slabost, sve svoje poniženje i sve svoje tegobe. Tko bi se od nas ikad poželio vratiti u takvo stanje pri punoj svijesti i pameti? Tko bi mogao svjesno izdržati takvo dugotrajno i bolno mučenje? Tom je stazom Božansko Dijete krenulo na svoj bolni i ponižavajući put; tako je započelo svoj stav duboke poniznosti pred svojim Ocem kako bi nam pokazao što Bog zaslužuje od svojega stvorenja i kako bi iskupio našu oholost, izvor svih naših grijeha, i omogućio nam da osjetimo sav doseg njezina zla i nereda.
Božansko Dijete moli, i moli na najizvrsniji način. Ne govori, ne meditira niti raznježeno sipa osjećaje. Prihvaća svoje stanje s nakanom da časti Boga. To je njegova molitva, i u tome stanju najizvrsnije izražava sve ono što Bog zaslužuje i način na kolji želi da mu se klanjamo. Sjedinimo se s klanjanjem Djeteta Isusa u Marijinoj utrobi, sjedinimo se s dubokim poniženjem, i neka ono bude prvi plod naše žrtve Bogu, ne da bismo mi bili nešto, kako tome neprestance teži naša taština, nego da bismo bili ništa, da bismo zauvijek ostali u potpunoj malenosti i ništavnosti, kako bismo se odrekli poštovanja prema samima sebi, svake brige o vlastitoj veličini, pa bila ona i duhovna, kako bismo se odrekli svakoga traga oholosti.
Nestanimo u vlastitim očima, i neka nam Bog bude sve.
Sve ostalo kao i prvoga dana: molitva presvetoj Djevici Mariji...
Razmatranje petoga dana
20. prosinca
Razmatrali smo život Djeteta Isusa u utrobi njegove prečiste Majke. Razmotrimo danas kakav je bio Marijin život u istom tom razdoblju. Nužno je da se zaustavimo na njezinu životu ako želimo shvatiti, koliko je to moguće u našoj ograničenosti, uzvišena otajstva Utjelovljenja, i kako na njih trebamo reagirati. Marija je neprestance uzdisala za trenutkom kada će uživati u tome blaženom zemaljskom prizoru – ugledati lice utjelovljenoga Boga. Bila je nadomak trenutku da ugleda ono ljudsko lice koje će osvjetljavati nebo tijekom cijele vječnosti. Nadomak trenutku kada će moći pročitati sinovsku ljubav u onim istim očima čije će zrake milijune izabranih obasuti srećom. I ona će to lice gledati iz dana u dan, iz sata u sat, iz trenutka u trenutak tijekom mnogo godina. Gledat će ga u prividnom neznanju najranije dobi, u osobitim dražima mladenaštva i u mudroj sabranosti zrele dobi. Takav je bio Marijin život iščekivanja. Sam po sebi nečuven, ali upravo zato veličanstveni uzor kršćanskog života.
Nemojmo se zaustaviti na tome da s udivljenjem promatramo Isusa u Marijinoj utrobi, nego razmislimo o tome da On i u nama prebiva u svojoj biti, moći i prisutnosti. Da, Isus se stalno rađa u nama i po nama, po dobrim djelima za koja nas osposobljava i po našoj suradnji s milosti. Stoga duša koja je u milosti jest trajna Marijina utroba, unutarnja betlehemska štalica bez kraja. Poslije pričesti, Isus u nama prebiva nekoliko trenutaka stvarno i bitno, kao Bog i kao čovjek, jer isto Dijete koje je bilo u Marijinoj utrobi prisutno je u Presvetom Sakramentu. Nije li sve to sudjelovanje u Marijinu životu tijekom tih čudesnih mjeseci? Nije li to iščekivanje prepuno radosti poput njezinoga?
Sve ostalo kao i prvoga dana: molitva presvetoj Djevici Mariji...
Razmatranje šestoga dana
21. prosinca
Isus je bio začet u Nazaretu, u prebivalištu Josipovu i Marijinu, i bilo je očekivati da će se po svemu sudeći ondje i roditi. No, Bog je imao drukčiji naum. Proroci su navijestili da će se Mesija roditi u Betlehemu judejskom, gradu Davidovu. Kako bi se to proroštvo ispunilo, Bog se poslužio sredstvom koje naizgled nije imalo nikakve veze s time, a to je bila zapovijed koju je izdao car August da se popiše sve podanike Rimskoga Carstva u mjestu iz kojega potječu. Marija i Josip, oboje iz roda Davidova, nisu mogli biti izuzeti od odlaska u Betlehem. Činjenica da je presveta Djevica Marija bila u drugom stanju, kao ni činjenica da je Josip bio u potrebi svakodnevno raditi kako bi im priskrbio ono nužno za život, nije ih mogla osloboditi obveze da krenu na taj dug i težak put, i to u najzahtjevnije i najhladnije godišnje doba. Isus je znao gdje se imao roditi pa je tako nadahnuo svoje roditelje da se predaju u ruke Providnosti i na taj način nesvjesno dođu u to mjesto u tome trenutku, da se ispuni njegov naum.
Duše okrenute nutrini, promotrite ovaj potez Božanskog Djeteta, jer je taj potez najvažniji za duhovni život: naučite da onaj koji se predao Bogu više ne može pripadati sam sebi, niti više treba željeti ništa osim onoga što Bog za njega želi, u svakom trenutku, slijediti ga slijepo čak i u izvanjskim stvarima, poput promjene mjesta, kamo god ga poželi povesti. Imate priliku promatrati ovu ovisnost i nepovredivu vjernost u cijelom životu Isusa Krista. Upravo su se u tome sveci i duše istinski okrenute nutrini trsili oponašati ga, odričući se potpuno svoje volje.
Sve ostalo kao i prvoga dana: molitva presvetoj Djevici Mariji...
Razmatranje sedmoga dana
22. prosinca
Predočimo sebi put Marije i Josipa prema Betlehemu, dok sa sobom nose još nerođena, ali utjelovljena Stvoritelja svemira. Promatrajmo poniznost i poslušnost toga Božanskog Djeteta, koje se, iako je židovskoga roda i iako je stoljećima svoj narod neobjašnjivom ljubavlju ljubilo kao puk izabrani, ovako pokorava stranom vladaru koji provodi popis stanovništva u njegovoj provinciji. Kao da u tim uvjetima za njega ima nešto što mu godi i kao da želi iskoristiti priliku da se službeno i autentično upiše kao podanik, u trenutku svoga dolaska na svijet. Nije li čudno da se poniženje, koje je stvorenju toliko odbojno, čini kao jedina stvorena stvar koja je Stvoritelju privlačna? Neće li nas Isusova poniznost naučiti da ljubimo tu krepost? O, neka dođe čas kada će se pojaviti onaj koga žeđaju svi puci, jer sve vapi za tim sretnim događajem. Svijet uronjen u tamu i nezadovoljstvo, tražeći i ne pronalazeći lijeka svojim bolima, uzdiše za svojim Osloboditeljem.
Josipova čežnja i Marijino iščekivanje stvarnosti su koje nije moguće objasniti ljudskim jezikom. Vječni Otac, ako nam je uopće dopušteno tako se izraziti, s divnom nestrpljivošću čeka da svoga Sina jedinoga dade svijetu, i da ga vidi kako zauzima svoje mjesto među vidljivim stvorenjima. Duh Sveti izgara od želje da svjetlu dana predstavi to Sveto Čovještvo, tako divno, koje je on sam oblikovao tako posebnim, božanskim marom.
Kada govorimo o Božanskom Djetetu, predmetu tolikih čežnja, sjetimo se da putuje prema nama kao i prema Betlehemu. Ubrzajmo svojim željama trenutak njegova dolaska; očistimo svoju dušu kako bi mogla biti njegovo mistično prebivalište i svoje srce kako bi moglo biti njegova zemaljska palača. Neka naša djela odricanja i trapljenja priprave put Gospodinu i poravnaju nam staze.
Sve ostalo kao i prvoga dana: molitva presvetoj Djevici Mariji...
Razmatranje osmoga dana
23. prosinca
Marija i Josip stižu u Betlehem i traže smještaj u gostionicama, ali ga ne nalaze. S jedne strane zbog toga što je sve zauzeto, s druge ih pak strane odbijaju zbog njihova siromaštva. No, ništa ne može poremetiti nutarnji mir onih čije su oči čvrsto uprte u Boga.
Josip je bio žalostan kad su mu odbili pružiti smještaj, jer je mislio na Mariju i na Dijete, ali je na njegovu licu i dalje bio osmjeh svetoga mira kad god bi pogledao svoju prečistu suprugu. Nerođeno Djetešce veselilo se u svem tom odbijanju, koje je bilo uvod u poniženja što tek imaju doći.
Svaki grub glas, svaki zvuk zalupljenih vrata bio je njegovim ušima kao pjesma. Upravo ga je to dodatno ponukalo da uzme ljudsko obličje. O, Božansko Dijete iz Betlehema! Ovi dani koje toliki provode u zabavi, razonodi ili bezbrižnu odmoru u udobnim i bogatim vilama, tvojim su roditeljima bili dani umora i svakojakih poniženja. Ah! Duh toga Betlehema duh je svijeta koji je zaboravio Boga... Koliko je samo puta naš svijet bio upravo takav? Ne zatvaramo li i mi neprestance vrata Božjim pozivima svojim grubim neznanjem kada od nas zatraži da se obratimo ili posvetimo ili prihvatimo njegovu Volju? Ne tratimo li tolike naše patnje, ne prepoznajući njihov nebeski karakter, iako je u svaku od njih urezan? Bog dolazi k nama mnogo puta u životu, ali mu ne poznajemo lice. Ne prepoznajemo ga sve dok nam ne okrene leđa i ne udalji se poslije našega odbijanja. Sunce zalazi nad betlehemskim krovovima 24. prosinca i njegove posljednje zrake pozlaćuju vrhove strmih stijena koje ga okružuju. Grubi ljudi laktima nemilice guraju Gospodina po ulicama toga istočnjačkog mjesta i zatvaraju svoja vrata kada ugledaju njegovu Majku. Nebeski svod izgleda purpurno nad onim brežuljcima kojima se kreću pastiri. Zvijezde se pojavljuju jedna za drugom. Još samo nekoliko sati i pojavit će se Vječna Riječ.
Sve ostalo kao i prvoga dana: molitva presvetoj Djevici Mariji...
Razmatranje devetoga dana
24. prosinca
Noć se nadvila nad Betlehemom. Odbačeni od ljudi i bez tople odjeće, Marija i Josip izišli su iz negostoljubivog naselja i sklonili se u špilju u podnožju jednog brežuljka. Kraljicu Anđela pratio je magarac koji joj je služio kao skromno prijevozno sredstvo na putu, a u onoj su špilji pronašli jednog pitomog vola, kojega je ondje najvjerojatnije ostavio netko od putnika koji su išli potražiti smještaj u gradu. Božansko Dijete, nepoznato svojim stvorenjima koja imaju razum, morat će se uteći onima bez razuma kako bi svojim toplim dahom ugrijala hladan zrak te zimske noći, te tim činom i svojim poniznim stavom iskazala poštovanje i duboko klanjanje koje mu je Betlehem odbio. Crvenkasto svjetlo svjetiljke koju je Josip držao u ruci nježno obasjava to preubogo skrovište; te jaslice pune sijena, koje su proročka slika oltarskih čudesa, i intimnog i čudesnog euharistijskog sjedinjenja koje će Isus ostvariti s ljudima.
Marija se klanja usred špilje, i tako tiho prolaze sati ove noći prepune otajstava. No, stigla je ponoć, i iznenada u tim jaslicama koje su maloprije bile prazne, vidimo iščekivano Božansko Dijete, naviještano od proroka, željeno četiri tisuće godina s neizrecivom čežnjom! Do njegovih noga nalazi se njegova presveta Majka u neopisivu zanosu i klanjanju. Josip mu također prilazi i iskazuje mu počast, čime svečano označava početak svoje otajstvene i neprocjenjive službe zemaljskog oca Otkupitelja ljudi.
Mnoštvo anđela što silaze s nebesa kako bi promotrili ovo čudo nad čudima dopušta da njihova radost odjekne i da se nebom skladno zaori 'Slava Bogu na visini', kao jeka onoga klanjanja koje se odvija oko prijestolja Svevišnjega, a koje na trenutak postaje čujno i ušima sirote zemlje. Na poziv anđela, pastiri iz cijeloga kraja dolaze pokloniti se 'novorođenčetu' i dati mu svoje skromne darove.
Na Istoku već blista tajanstvena zvijezda Jakovljeva. Sjajna povorka triju kraljeva već je krenula prema Betlehemu i za koji dan doći će pred noge Božanskog Djeteta položiti zlato, tamjan i smirnu, simbole milosrđa, molitve i odricanja.
O, ljubljeno Dijete! I mi koji smo molili ovu devetnicu kako bismo se pripravili za dan tvojega Rođenja, želimo ti prikazati svoje siromašno klanjanje. Ne odbaci ga. Dođi u našu dušu, dođi u naše srce puno ljubavi. Zapali u njemu pobožnost prema svome svetom Djetinjstvu, da ne bude samo u ovo božićno vrijeme, nego da u nama bude neprekidno i za sva vremena. Dok je vjerno vršimo i revno širimo, neka nas ta pobožnost vodi u život vječni, oslobađajući nas grijeha i sijući u nama sve kršćanske kreposti.
Sve ostalo kao i prvoga dana: molitva presvetoj Djevici Mariji...
(Prevedeno sa španjolskog jezika)
