Oremus pro Pontifice nostro Francisco

Odgovor naroda na redak: Oremus pro Pontifice nostro Francisco – Pomolimo se za papu našega Franju je: Dominus conservet eum, et vivificet eum, et beatum faciat eum in terra, et non tradat eum in animam inimicorum eius – Neka ga Gospodin štiti, poživi i učini sretnim na zemlji i neka ga ne preda na volju njegovih neprijatelja (usp. Ps 41,3).

Do Drugog vatikanskog koncila

Inače, navedena molitva molila se nakon što se ponovila antifona za Blagoslovljen u Jutarnjoj (Časoslov) ili za Veliču u Večernjoj. Osim molitve za papu, upućivale bi se molitve za biskupa, za one koji su na vlasti, narod, okupljenu zajednicu, mir, dobročinitelje, vjernike pokojnike, odsutnu braću, bolesne i zatvorenike.

Kako i navodi M. Righetti u svom djelu „Storia Liturgica II“ (usp. str. 783-785), ova molitva svoj izvor nalazi u poticaju sv. Pavla Timoteju: „Dakle, preporučujem prije svega da se obavljaju prošnje, molitve, molbenice i zahvalnice za sve ljude, za kraljeve i sve koji su na vlasti, da provodimo miran i spokojan život u svoj bogoljubnosti i ozbiljnosti. To je dobro i ugodno pred Spasiteljem našim Bogom, koji hoće da se svi ljudi spase i dođu do spoznanja istine“ (1Tim 2,1-4).

Korijene ove svojevrsne molitve vjernika nalazimo već kod sv. Klementa Rimskog, a kasnije i kod sv. Justina, i to u dva oblika: litanijskom ili psalmodijskom. Kako je i bio običaj u Rimu, od 6. stoljeća ovoj molitvi prethode zazivi Kyrie, eleison te molitva Oče naš.

Izvan Rima, a posebno u Irskoj i na području Galije, preferirao se psalmodijski oblik molitve, odnosno preuzimale su se riječi iz Psalama (usp. Pravilo sv. Kolumbana). Te molitve bi ponekad završavale slično kao i zborne molitve zaključkom Koji živiš i kraljuješ u vijeke vjekova, kako to i svjedoči Antifonar iz Bangora (7. st.).

U sljedećim stoljećima molitve su poprimile pokornički karakter: i to umetanjem redaka u kojima bi se molilo za oproštenje grijeha te moljenjem psalama Miserere (Ps 51) i De profundis (Ps 130). Zbog toga su tijekom srednjeg vijeka ove molitve bile poznate i pod imenom praeces flebiles, jer bi se molile klečeći. Zbog pokorničkog karaktera nisu se molile tijekom vazmenog vremena, nedjeljama i blagdanima.

Nakon obnove Brevijara pape Pia V. ove molitve u tom obliku ostat će sve do obnove Brevijara pape Pia X. Naime, upravo će papa Pio X. ispustiti pokorničke psalme i dodat će molitve za papu (Oremus pro beatissimo Papa nostro N.) i biskupa (Oremus et pro Antistite nostro N.).

Nakon Drugog vatikanskog koncila

U četvrtom poglavlju Konstitucije o svetoj liturgiji Sacrosanctum Concilium Drugi vatikanski koncil dao je smjernice za obnovu Božanskog časoslova koji je „po staroj kršćanskoj predaji tako uređen da se podavanjem hvale Bogu posvećuje čitav tijek dana i noći“ (br. 84), što je osobito vidljivo u molbenici (Jutarnja) te u prošnjama (Večernja) (usp. Opća uredba liturgije časova, br. 180-182) koje su svoje mjesto zadržale nakon što se ponovi antifona, bilo za Blagoslovljen bilo za Veliča.

Kako dalje i napominje Opća uredba liturgije časova (usp. br. 187), „budući da je liturgija časova prvenstveno molitva cijele Crkve za cijelu Crkvu, dapače za spasenje svega svijeta, treba da u prošnjama prvo mjesto zauzmu opće nakane, to jest da se moli za Crkvu s njenim redovima, za svjetovne vlasti, za one koji trpe siromaštvo, bolest ili žalost, za potrebe ljudi svega svijeta, osobito za mir“.