Nadbiskup Gallagher na biskupskom ređenju mons. Svaline: 'Ne donosi svoju riječ, nego Onoga koji je u tebi'

Nadbiskup Gallagher na biskupskom ređenju mons. Svaline: 'Ne donosi svoju riječ, nego Onoga koji je u tebi'

U tom je poziv da „poučavaš ono što vjeruješ“! Ne donosiš sebe, svoju riječ, svoja uvjerenja, već Onoga koji jest u tebi i s kojim živiš u punom zajedništvu.

Autor
Laudato/D.R.
Fotograf
Vedran Jegić/IKA
Objavljeno:
 
21.11.2021 13:02

 

Tajnik Svete Stolice za odnose s državama i tajnik Međunarodnog povjerenstva za Crkve u Istočnoj Europi, nadbiskup Paul Richard Gallagher, održao je homiliju na Misi biskupskog ređenja novoga srijemskog biskupa koadjutora Fabijana Svaline, na svetkovinu Krista Kralja svega stvorenja, u nedjelju 21. studenoga 2021. u srijemskoj katedrali. Homiliju je objavila IKA, a mi ju prenosimo u cijelosti.

Preuzvišeni biskupi, preosvećeni episkopi Srpske pravoslavne Crkve, dragi svećenici, redovnici i redovnice, braćo i sestre!

„Isus Krist jest svjedok vjerni, prvorođenac od mrtvih, […] Njemu koji nas ljubi, koji nas krvlju svojom otkupi od naših grijeha […] Njemu slava i vlast u vijeke vjekova!“

Tako nam današnja liturgija govori o Kristu, Kralju svega stvorenja. Kralj je to koji nam se predstavlja kao svjedok, vjerni i mudri sluga, Kralj koji je poslušno i smjerno prihvatio volju nebeskoga Oca i bezuvjetno se predao za spasenje svakog muškarca i žene koji nastanjuju ovaj svijet.

Današnja nas liturgija upravo tako uvodi u obred biskupskog ređenja mons. Fabijana Svaline, pozivajući nas da preuzmemo istu Kristovu raspoloživost i budemo vjerni i mudri sluge u svakodnevnom vršenju Njegove volje, dajući prvenstvo životu služenja u ljubavi – „Super omnia Caritas“. Mons. Svalina odabrao je ovaj ulomak iz Poslanice Kološanima (Kol 3,14) kako bi svoju biskupsku službu vršio u svjetlu ljubavi, koja je, kako nas uči sv. Pavao, neizostavna za ulazak u Kristovo savršenstvo. To je, naime, obilježje svakog kršćanina, da snagom služenja i odvažnom bliskošću uprisutni ljubav kojom nas Krist ljubi. Slično nam i grb, koji će obilježavati riječi i geste novoga biskupa, dvama znacima svjedoči o toj želji da u životu uvijek tražimo savršenstvo ljubavi.

Prvi je znak zvijezda, koja prema drevnoj predaji simbolizira Djevicu Mariju, Kristovu Majku i Majku Crkve: Zvijezda Mora i Zvijezda Nade. Kad Bog pozdravlja Mariju „Zdravo, milosti puna“, čovječanstvu je zasjala nada spasenja: jedna je kći našeg roda našla milost u očima Gospodnjim; On ju je predodredio za Majku Otkupiteljevu i za našu Majku. Eto razloga zbog kojeg na moru života i povijesti Marija blista kao Zvijezda Nade. Ne, ne sjaji vlastitom svjetlošću, već odražava svjetlo Krista, Sunca koje se pojavilo na obzoru čovječanstva, da bismo se, slijedeći Marijinu zvijezdu, mogli orijentirati na putovanju i zadržati smjer prema Kristu, osobito u mračnim i olujnim vremenima.

Drugi znak je Kristov monogram koji predstavlja Onoga prema kojemu nam se valja orijentirati želimo li pronaći životni smjer koji nas vodi k spasenju. Kristogram „Hi-Ro“ jednostavan je, no jako važan, toliko da se određenim spojem slova grčkoga alfabeta koji tvore inicijale imena „Krist“ pokazuje čin nečije vjere, povjerenja te izriče osobna vjera u uskrsloga Gospodina. Tako će kristogram postati znakom Života koji nas dovodi do osobe jedinoga Spasitelja, kako to, na primjer, nalazimo na jednom kršćanskom epigrafu (nadgrobnom natpisu) na ulazu u baziliku Santa Maria in Trastevere, gdje stoji napisano: „MAXIMINVS IN XP“ (Maksimin u Kristu).

Natpis je sažet, no upravo se zbog toga čini važnim; biografski podaci osobe uopće se ne navode, jedino što se želi izraziti je njegova čvrsta i jednostavna vjera u Krista, čije je uskrsnuće kršćaninu jamstvo vječnoga života. Dopustite mi da se ovdje na trenutak zadržim i na činjenici da je kristogram „Hi-Ro“ također i simbol crkvenoga jedinstva te bratstva, o čemu nam u katakombama sv. Hipolita, također u Rimu, svjedoči prikaz apostola Petra i Pavla, između kojih je umetnut kristogram „Hi-Ro“. Poruka je jasna: Petar i Pavao djelovali su u Crkvi ujedinjeni istom vjerom u Isusa. I danas svaki biskup, svaki prezbiter, svaki kršćanin djeluje i živi u Crkvi ujedinjen istom vjerom u Krista.

Blagdan koji danas slavimo navodi nas na razmišljanje o samom srcu naše vjere u Krista i stavlja nas pred neka pitanja od kojih ne možemo pobjeći: tko je taj Kralj? Ili, kad poput Pilata, i mi danas pitamo Gospodina Isusa: „Ti, koji si na križu, uhićen, prezren, Ti si, dakle, Kralj?“

Iz ovih pitanja, koja se u kršćaninovu životu uvijek iznova javljaju, možemo shvatiti kako samo ljudski izračuni i egzaktnost stvari, jednom riječju, želja da se sve spozna i razumije, iako su važni za naš ljudski život, sami po sebi nisu dostatni. Nemamo potrebu samo za materijalnim kruhom, mi trebamo ljubav, smisao i nadu, siguran temelj, čvrsto tlo koje nam pomaže s autentičnim smislom živjeti također u krizi, u tami, u svakodnevnim teškoćama i problemima. Vjera nam daje upravo to: pouzdano predanje jednom „Ti“, koje je Bog. Kao što smo danas čuli u Evanđelju, Bog je objavio da je njegova ljubav prema čovjeku, prema svakome od nas, bez mjere: na Križu nam Isus iz Nazareta, Sin Božji koji je postao čovjekom, na najjasniji način pokazuje dokle seže ta ljubav – do darivanja samoga sebe, do potpune žrtve. Vjera znači vjerovati tom Kralju koji se sa svojom ljubavlju pred čovjekovom opakošću, pred zlom i smrću ne umanjuje, već je kadar preobraziti svaki oblik ropstva i darovati mogućnost spasenja. Eto zašto imati vjere znači susresti Božje „Ti“, Boga koji me podupire i daje obećanje neuništive ljubavi.

Zbog toga danas slavimo Krista, Kralja svega stvorenja, Kralja koji se predaje ljudima u ruke a u svojim ih rukama ne drži kao što to često čini moć svijeta. Isus nam predstavlja model Kralja, zapravo ostvarena čovjeka, jer Božja je istina Otac, Otac koji svojim sinovima i kćerima daje život i slobodu, ne onaj koji im ih oduzima. Zbog toga i moć Krista Kralja počiva isključivo u predanosti. Mi gotovo instinktivno riječ „moć“ uzimamo s negativnim primislima, no sama po sebi „moć“ je nešto pozitivno, zapravo ukazuje na mogućnost. Međutim, moć se može koristiti dobro ili loše: sve držati u ruci i sve zgnječiti, ili otvoriti ruku i pružiti je drugome – to su dvije potpuno suprotne moći, moć života i moć smrti.

Isus je Kralj jer zna davati kruh umjesto da ga uzima, dati život umjesto da ga oduzima, osloboditi od zakona umjesto da ga nameće. Kralj je jer svojim učenicima pere noge umjesto da traži da bude služen.

Dragi mons. Svalina, nikada ne zaboravi ono što ti je rečeno na tvom đakonskom ređenju: „Primi Kristovo evanđelje kojemu si postao navjestitelj. Nastoj vjerovati što naviještaš, učiti što uzvjeruješ, živjeti što učiš.“

Crkva u tvoje ruke stavlja Isusovo evanđelje, čiji si navjestitelj svojim životom i službom:

„Vjeruj što naviještaš.“ Poziv je to na obnovu čina vjere u Krista, utjelovljenu Riječ; poticaj da ustrajno razmatramo Riječ Božju, pozorni na njezinu poruku, ne uklanjajući ništa niti dodavajući, to je poticaj da ju ne naviještamo tek formalno, već srcem koje vjeruje i pristaje uz ono što naviješta.

„Poučavaj što vjeruješ.“ To je sasvim određen nalog koji Crkva prima od Isusa; On je onaj koji je od početka neke ljude izabrao da „budu s njim i da ih šalje“. Tako i danas Crkva u njegovo ime izabire i potvrđuje navjestitelje evanđelja i šalje ih da ispune svoje poslanje. Navještaj koji Crkva danas povjerava tebi kao nasljedniku apostola izvire iz vjere: zato biskup mora u isto vrijeme „ostati“ s Isusom i „poći“ naviještati njegovo evanđelje. U tom je poziv da „poučavaš ono što vjeruješ“! Ne donosiš sebe, svoju riječ, svoja uvjerenja, već Onoga koji jest u tebi i s kojim živiš u punom zajedništvu.

„Živi ono što poučavaš.“ Vjerodostojnost navještaja temelji se prvenstveno na djelu Duha Svetoga, ali i na dosljednoj usklađenosti onoga što se naviješta i onoga što se živi, svjestan vlastitih ograničenja i slabosti.

Evo, dakle, moje želje: da uvijek uzmogneš biti znak Krista Sluge: „Nisam došao da budem služen, nego da služim i položim svoj život za svijet.“ Biskup je, znači, sluga Očeve volje, Isusova poslanja, ljubavi Duha Svetoga, koji ga je posvetio i učinio sposobnim služiti poput Isusa.

Dragi prijatelji, dobro znamo da je djelotvornost svjedočanstva razmjerna jačini ljubavi. Zapravo, beskorisno je praviti planove, ako uzajamno nemamo ljubavi jedni za druge i ne pomažemo jedni drugima unutar kršćanske zajednice.

Ovdje, u Srijemskoj biskupiji, čija je povijest uvijek bila obilježena činjenicom da je smještena na granici između dvaju svjetova i kultura, Zapada i Istoka, živi se i posebna karizma, tj. osobito važna zadaća promicanja ekumenskoga dijaloga i njegovanja suradnje i zajedništva između katoličkih biskupija i pravoslavnih eparhija, što potvrđuje i osnivanje Mješovitoga povjerenstva dviju Crkava o nekim povijesnim pitanjima. Stoga sam radostan zbog nazočnosti episkopa Irineja i njegova vikarnog episkopa, koji svjedoče o lijepom hodu uzajamne razmjene i zajedništva. Odnos između Katoličke Crkve u Hrvatskoj i Srpske pravoslavne Crkve značajno utječe na ukupne odnose dviju Crkava. Biskupija srijemska, koja se nalazi u dijaspori u Srbiji, ima i može imati vrlo vrijednu ulogu u ekumenskom dijalogu, kako je to 1994. godine opisao sveti papa Ivan Pavao II.: „U ovim krajevima danas stavljenim na toliku kušnju, vjera mora ponovno postati snaga koja ujedinjuje i daje dobre plodove, poput rijeka koje protječu ovim zemljama. Kao Sava, koja izvire u Sloveniji, protječe vašom domovinom, nastavlja uz hrvatsku i bosanskohercegovačku granicu te u Srbiji utječe u Dunav. Dunav je druga velika rijeka koja povezuje hrvatsku i srpsku zemlju s velikim zemljama istočne, srednje i zapadne Europe. Te se dvije rijeke susreću, isto kao što su pozvani na susret i razni narodi koje one povezuju. To posebno moraju ostvariti dvije kršćanske Crkve, Istočna i Zapadna, koje upravo u ovim krajevima oduvijek žive zajedno. U toj metafori rijeka možemo gotovo dohvatiti tragove puta na koji vas Bog poziva da njime kročite.“

I, na kraju, svoje misli upravljam Presvetoj Djevici, čije je čašćenje u narodima oblikovao izniman utjecaj bazilijevske pobožnosti prema Bogorodici/Theotokos, pobožnosti koju su kasnije nastavili njegovati sinovi sv. Benedikta, sv. Dominika i sv. Franje, koja će svoj izričaj doživjeti u prelijepim crkvama i svetištima. Tebi se napokon obraćamo, Djevice Marijo, nepokolebljivoj podno križa svoga Sina. Ti si nam uzor vjere i nade u snagu istine i dobra. Riječima drevnoga hvalospjeva tebe zazivamo: „S krivca lance skini,/ slijepu daj da vidi,/ tjeraj naše jade,/ sve isprosi dare.“ A šireći pogled prema obzorju gdje se spajaju nebo i more, tebi povjeravamo sve sinove i kćeri ovih zemalja i cijeloga svijeta, dok za sve molimo napredak i mir, zazivajući: „Daj nam dane mira,/ bdij te prispijemo,/ uz Isusa vijekom/ radovat se s tobom. Amen.

Jeste li ovaj mjesec uplatili za Laudato TV? Znate li da naš rad ovisi gotovo isključivo od donacija dobrih ljudi? Pridružite nam se u Klubu prijatelja!

Još iz rubrike: Crkva u svijetu