Sveti Carlo Acutis i Pier Giorgo Frassati

Carlo Acutis i Pier Giorgio Frassati dva su suvremena svijetla primjera svetosti. Carlo Acutis, mladi “milenijski svetac”, prepoznat je po svojoj velikoj ljubavi prema Euharistiji i korištenju digitalnih medija kako bi širio vjeru i približio Krista svojim vršnjacima. Pier Giorgio Frassati, mladi laik iz Torina, svojim je životom svjedočio Evanđelje u jednostavnosti, radosti, molitvi i neumornom služenju siromašnima, ali i u svojoj strasti prema planinama i prijateljstvu. Pokazali su da svetost nije nedostižan ideal, nego stvarni put koji se živi radosno, u predanosti Bogu i ljubavi prema bližnjemu. Upoznajte nove svece - u nastavku donosimo njihove kratke životopise.
 

Carlo Acutis 

Rođen je u Londonu (Ujedinjeno Kraljevstvo) 3. svibnja 1991. godine. U to su vrijeme njegovi roditelji, podrijetlom iz Italije, živjeli u Londonu, gdje je radio njegov otac. Petnaest dana nakon rođenja Carlo je primio sakrament krštenja.

U jesen 1991. obitelj se vratila u Milano, gdje je Carlo pohađao osnovnu školu u Institutu Tommaseo, kod sestara Marcellina. Prvu je pričest smio primiti s 7 godina u samostanu Ambrozjanskih pustinjakinja u Bernagi di Perego (Lecco). U Carloovu životu nikada nisu izostajali znakovi njegova dubokog zajedništva s Euharistijom: svakodnevno sudjelovanje na misi ili „duhovna pričest“ kada bi imao obveze u školi, mali žrtveni čini u naknadu za nedostatak ljubavi prema Isusu u Euharistiji te svjedočanstva prijateljima. Poznata je njegova rečenica: „Euharistija je moja autocesta za Nebo.“

Nakon osnovne škole upisao je klasičnu gimnaziju u Institutu Leone XIII u Milanu, koji vodi Družba Isusova. Osim školskih obveza, bio je i katehist u svojoj župi Santa Maria Segreta u Milanu. Suradnjom s jednim studentom računalnog inženjerstva na internetskoj stranici župe naučio je projektirati i izrađivati web-stranice. Strastveno se posvetio toj aktivnosti, pa je u ljeto 2006. osmislio web-stranicu za projekt promicanja volontiranja u svojoj školi te radio na stranici Papinske akademije Cultorum Martyrum, s kojom je bila povezana njegova majka. Uz pomoć računala osmislio je i shemu za molitvu krunice.

Carlo je bio adolescent dobroga, radosnog i vedrog srca. Nije skrivao svoju vjeru i ljubav prema Isusu. Brinuo se za školske kolege u teškoćama, a u svom je susjedstvu pomagao siromašnima dijelom svoje džeparine i darom prijateljstva. Znao je reći: „Biti uvijek sjedinjen s Isusom – to je moj životni program.“

Dio ljetnih praznika provodio je u Asizu (Perugia), gdje je usvojio franjevački duh radosti, kontemplacije i poštovanja prema stvorenome, traženja mira i darivanja sebe onima u potrebi. U listopadu 2006. dijagnosticirana mu je agresivna leukemija. U nekoliko su se dana njegovo zdravstveno stanje i životne snage pogoršale. Svoju je patnju prikazao za Papu, za dobro Crkve i za ulazak u Raj. Hospitaliziran u bolnici San Gerardo u Monzi, primio je sakrament bolesničkog pomazanja. U dobi od 15 godina i 5 mjeseci, 12. listopada 2006., Carlo je preminuo.

Njegovo je tijelo najprije bilo položeno u obiteljsku grobnicu u Ternengu (Biella), potom preneseno na gradsko groblje u Asizu. Već nekoliko godina počiva u crkvi della Spogliazione u istome gradu svetog Franje, gdje ga časte brojni vjernici iz cijeloga svijeta.

Samo pet godina nakon Carloove smrti u Milanu je osnovana udruga „Prijatelji Carla Acutisa“, koja je promicala njegovu kauzu beatifikacije i kanonizacije. Biskupijska istraga trajala je u Milanu od 2013. do 2016. godine, a 5. srpnja 2018. papa Franjo je odobrio Kongregaciji za kauze svetaca objavljivanje dekreta o herojskom stupnju njegovih kršćanskih kreposti.

Papa je kasnije priznao i prvo čudo po njegovu zagovoru, koje se dogodilo 2013. u nadbiskupiji Campo Grande (Brazil). To je omogućilo njegovu beatifikaciju, slavljenu 10. listopada 2020. u gornjoj bazilici svetog Franje u Asizu. Naposljetku, papa Franjo je, odobrivši drugo čudo – koje se dogodilo u Firenci 2022. – pripisano Bogu po zagovoru blaženog Carla Acutisa, otvorio put njegovoj kanonizaciji.

Pier Giorgio Frassati

Prošlo je 100 godina od smrti blaženog PIER GIORGIA FRASSATIJA, koja se dogodila 4. srpnja 1925. godine. Rođen je u Torinu 6. travnja 1901., u jednoj od najutjecajnijih građanskih obitelji toga grada.

Prvu pouku primio je kod kuće, a potom je upisan u Liceo Massimo D’Azeglio. U dobi od deset godina, zajedno sa sestrom Lucianom, primio je prvu pričest u kapelici Sestara Pomoćnica duša u Čistilištu, a već sljedećeg ljeta upisao se u društvo Malih molitelja krunice. Tijekom školovanja pohađao je nekoliko godina i Istituto Sociale, kojim su upravljali isusovci, te je u tom kontekstu pristupio Apostolatu molitve i Euharistijskoj ligi. Njegova duboka vjera hranila se svakodnevnom euharistijom, molitvom i čestom ispovijedi. U jesen 1918., nakon završene klasične gimnazije, upisao je Fakultet industrijskog strojarstva sa specijalizacijom iz rudarskog inženjerstva na Kraljevskom politehničkom sveučilištu u Torinu.

Njegovo se ime nalazi među članovima Konferencije sv. Vinka blaženog Cottolenga, koja je okupljala bivše učenike Istituto Sociale. Veselog i otvorenog temperamenta, na sveučilištu je živio vrijednosti prijateljstva i blizine s drugima, ne bojeći se javno svjedočiti svoju vjeru.

Bio je revni i aktivni član Federacije talijanskih katoličkih sveučilištaraca (FUCI). Postao je član Katoličkog studentskog kruga Cesare Balbo te se pridružio Konferenciji sv. Vinka koja je ondje osnovana. Veći dio slobodnog vremena koristio je kako bi posjećivao siromašne obitelji, žrtvujući vlastiti novac za najteže slučajeve. Također je bio član skupine Milites Mariae svoje župe Crocetta i sudjelovao je u radu odjela Mladih noćnih euharistijskih klanjatelja.

Najdublju povezanost imao je s Katoličkom mladeži, koja će kasnije postati Talijanska Katolička akcija. Dana 28. svibnja 1922., pod imenom fra Girolamo, primio je odijelo Trećeg reda dominikanaca. U razdoblju fašizma više je puta osobno osjetio posljedice zbog svoga sudjelovanja u katoličkim udrugama i u redovima Narodne stranke, kojoj se priključio već s 19 godina. Od djetinjstva zaljubljen u planinarenje, tu je strast njegovao cijeli život. Bio je član Talijanskog alpinističkog kluba i udruge Giovane Montagna. Sa svojim je prijateljima osnovao društvo Tipi Loschi, u kojem su trenuci zabave postajali prigode za spontano bratstvo i dijeljenje vjere.

Zaljubio se u jednu djevojku, no iz neuobičajenog osjećaja skromnosti i da je ne uznemiri, nikada joj nije priznao svoje osjećaje. Krajem lipnja 1925. pojavili su se simptomi fulminantne dječje paralize koja ga je u nekoliko dana dovela do gubitka apetita i pokreta. Prije nego što je pao u komu i preminuo, primio je posljednje sakramente. Njegovom je pogrebu i posljednjem ispraćaju prisustvovalo mnoštvo ljudi.

Godinama kasnije započet je kanonski proces za priznavanje njegove svetosti, koji je okrunjen beatifikacijom, kojom je 20. svibnja 1990. na Trgu sv. Petra predsjedao sveti Ivan Pavao II. Prošle je godine papa Franjo priznao čudo ozdravljenja u Sjedinjenim Američkim Državama, pripisano zagovoru blaženog Pier Giorgia Frassatija.

Njegovo ime nose brojni krugovi Katoličke akcije, koja je čuvala uspomenu na njega i još ga i danas predstavlja kao uzor svojim članovima, osobito mladima.