Od ratnog zavjeta do tradicije: Velikogoričani 35. put pješice kreću prema Mariji Bistrici

Velikogoričani će 5. rujna ponovno krenuti prema Mariji Bistrici na svoje 35. zahvalno pješačko hodočašće. Pred njima je više od četrdeset kilometara puta, a priča zbog koje i danas kreću istim putem počela je u ratnoj 1991. godini. Tadašnji župnik mons. Josip Frkin zavjetovao se da će, ostane li Velika Gorica sačuvana od ratnog razaranja, vjernici pješice otići zahvaliti Majci Božjoj Bistričkoj.

 - Ako vojska ode iz Velike Gorice i Gorica ostane nerazorena, rekao je da ćemo ići zahvaliti Gospi do Marije Bistrice -  prisjeća se hodočasnica Snježana Kirinić Grubić.

Prvo hodočašće održano je 26. i 27. rujna 1992. godine. Iako se očekivalo tek desetak ljudi, pred crkvom se okupilo njih čak 430.

 - Bili smo svi prestrašeni jer je bilo ratno vrijeme. Možda bi bilo i više ljudi da nije bilo straha - kaže Jelica Bikfa, koja tijekom 35 godina nije propustila ni jedno hodočašće.

Na prvom putu hodočasnici su do Marije Bistrice i natrag prešli gotovo 80 kilometara. Jelica je kao medicinska sestra s kolegicama nosila torbe sa zavojima, flasterima i lijekovima te putem pomagala ozlijeđenim i iscrpljenim hodočasnicima. Danas je organizacija drukčija i hodočasnike prati medicinska pomoć, ali smisao puta nije se promijenio.

 - To je doista hodo-čašće, hodom častimo Gospodina. Ponekad bi čovjek odustao, ali kada vidi cijelu kolonu i to zajedništvo, ona te nosi -  kaže Mladen Brcković.

Posebnost velikogoričkog hodočašća upravo je u tome što se zavjet prenosi s generacije na generaciju.

 - Rekao bih da se prenosi s generacije na generaciju, tako da imamo hodočasnika od onih starijih pa do najmlađih, a i puno mladih, dakako - ističe župnik župe Navještenja Blažene Djevice Marije vlč. Norbert Ivan Koprivec.

I ove će godine među hodočasnicima biti Jelica, sa svojom djecom. Za jedne je taj put sjećanje na ratne dane, za druge obiteljska tradicija, a za najmlađe nasljeđe koje tek počinju nositi svojim koracima.