Od ratnog zavjeta do tradicije: Velikogoričani 35. put pješice kreću prema Mariji Bistrici
Zahvalno hodočašće nastalo je iz zavjeta u ratnoj 1991. godini. Više od tri desetljeća poslije istim putem zajedno hodaju oni koji pamte njegove početke i novi naraštaji hodočasnika.
Velikogoričani će 5. rujna ponovno krenuti prema Mariji Bistrici na svoje 35. zahvalno pješačko hodočašće. Pred njima je više od četrdeset kilometara puta, a priča zbog koje i danas kreću istim putem počela je u ratnoj 1991. godini. Tadašnji župnik mons. Josip Frkin zavjetovao se da će, ostane li Velika Gorica sačuvana od ratnog razaranja, vjernici pješice otići zahvaliti Majci Božjoj Bistričkoj.
- Ako vojska ode iz Velike Gorice i Gorica ostane nerazorena, rekao je da ćemo ići zahvaliti Gospi do Marije Bistrice - prisjeća se hodočasnica Snježana Kirinić Grubić.
Prvo hodočašće održano je 26. i 27. rujna 1992. godine. Iako se očekivalo tek desetak ljudi, pred crkvom se okupilo njih čak 430.
- Bili smo svi prestrašeni jer je bilo ratno vrijeme. Možda bi bilo i više ljudi da nije bilo straha - kaže Jelica Bikfa, koja tijekom 35 godina nije propustila ni jedno hodočašće.
Na prvom putu hodočasnici su do Marije Bistrice i natrag prešli gotovo 80 kilometara. Jelica je kao medicinska sestra s kolegicama nosila torbe sa zavojima, flasterima i lijekovima te putem pomagala ozlijeđenim i iscrpljenim hodočasnicima. Danas je organizacija drukčija i hodočasnike prati medicinska pomoć, ali smisao puta nije se promijenio.
- To je doista hodo-čašće, hodom častimo Gospodina. Ponekad bi čovjek odustao, ali kada vidi cijelu kolonu i to zajedništvo, ona te nosi - kaže Mladen Brcković.
Posebnost velikogoričkog hodočašća upravo je u tome što se zavjet prenosi s generacije na generaciju.
- Rekao bih da se prenosi s generacije na generaciju, tako da imamo hodočasnika od onih starijih pa do najmlađih, a i puno mladih, dakako - ističe župnik župe Navještenja Blažene Djevice Marije vlč. Norbert Ivan Koprivec.
I ove će godine među hodočasnicima biti Jelica, sa svojom djecom. Za jedne je taj put sjećanje na ratne dane, za druge obiteljska tradicija, a za najmlađe nasljeđe koje tek počinju nositi svojim koracima.