Papa: ''Koja su to tri prostora skrivenog idolopoklonstva, u kojima Zli koristi svoje idole kako bi nas odvojio od Isusa?''

U čitanju iz Knjige proroka Izaije čuli smo da Gospodin daje obećanje prepuno nade koje nas izbliza dira: „A vas će zvati ‘svećenici Gospodnji’, nazivat će vas ‘službenici Boga našega’. Vjerno ću ih nagraditi i sklopiti s njima savez vječni.“ (61,6.8). Biti svećenicima, draga braćo, jest milost, vrlo velika milost koja prije svega nije za nas, već za ljude; i za naš narod veliki je dar činjenica da Gospodin iz svog stada izabire neke koji će se brinuti o Njegovim ovcama na poseban način kao oci i pastiri. Sam Gospodin daje plaću svećeniku: „Vjerno ću ih nagraditi...“ A on je, znamo, dobar platiša, premda uz određene posebnosti, kao to da najprije isplaćuje posljednjima.

Čitanje iz Knjige Otkrivenja kaže nam koja je Gospodinova plaća. To je Njegova ljubav i bezuvjetan oprost naših grijeha po cijenu Njegove krvi prolivene na križu: „Njemu koji nas ljubi, koji nas krvlju svojom otkupi od naših grijeha te nas učini kraljevstvom, svećenicima Bogu i Ocu svojemu.“ Nema veće plaće od prijateljstva s Isusom. Nemojmo to zaboraviti. Nema većeg mira od Njegova oprosta. To svi znamo. Nema veće cijene od Njegove predragocjene krvi za koju ne smijemo dopustiti da bude prezrena nedostojnim ponašanjem.

Čitamo li srcem, draga braćo svećenici, to su Gospodinovi pozivi da mu budemo vjerni, da budemo vjerni Njegovu Savezu, da mu dopustimo da nas ljubi, da nam prašta. To nisu pozivi samo nama osobno, već i zato da bismo mogli služiti čiste savjesti svetom narodu Božjih vjernika. Ljudi to zaslužuju i to im je potrebno.

Lukino evanđelje kaže nam da je Isus, nakon što je pročitao retke proroka Izaije pred svojim ljudima, sjeo, a „oči sviju u sinagogi bijahu uprte u njega.“ I Knjiga Otkrivenja danas nam govori o očima koje su uprte u Isusa, o neodoljivoj privlačnosti raspetoga i uskrslog Gospodina, što nas vodi u klanjanje i prepoznavanje: „Gle, dolazi s oblacima i gledat će ga svako oko, svi koji su ga proboli, i naricat će nad njim sva plemena zemaljska. Da! Amen!“ Posljednja milost kada Gospodin bude ponovno došao bit će neposredno prepoznavanje: vidjet ćemo ga probodenog, prepoznat ćemo tko je On i tko smo mi – grješnici, ništa više.

Imati oči uprte u Isusa milost je koju, kao svećenici, moramo gajiti. Na kraju dana dobro je gledati u Gospodina, i da On gleda naše srce, zajedno sa srcima osoba koje smo sreli. Ne radi se o tome da nabrajamo grijehe, već da razmatramo o ljubavi s kojom na vlastiti dan gledamo Isusovim pogledom, te tako vidimo milosti toga dana, darove i sve što je za nas učinio, kako bismo mu zahvalili. Pokazat ćemo mu i svoje napasti, kako bismo ih priznali i odbacili. Kao što vidimo, radi se o tome da razumijemo što je Gospodinu milo i što On od nas želi ovdje i sada, u našoj aktualnoj povijesti.

I možda će nam, ako prihvatimo Njegov pogled pun ljubavi, On dati znak da mu pokažemo i svoje idole, one koje smo poput Rahele skrili ispod svog plašta. Dopustiti da Gospodin vidi naše skrivene idole čini nas jakima pred njima, a njima oduzima moć. Gospodinov pogled pokazat će nam da u njima veličamo sami sebe, jer u taj prostor u kojem živimo kao da je ekskluzivan, upliće se đavao, dodajući element koji je vrlo zao: ne samo da osigurava da ugađamo sebi prepuštajući se određenoj strasti ili gajeći neku drugu, već nas navodi i da tim skrivenim idolima zamijenimo prisutnost božanskih osoba Oca, Sina i Duha Svetoga, koje u nama prebivaju. To je nešto što se uistinu događa. Unatoč tomu što netko sebi govori da savršeno razlikuje što je to idol, a tko je Bog, u praksi oduzimamo prostor Presvetom Trojstvu i ustupamo ga đavlu; u svojevrsnom neizravnom poklonstvu onoga tko to skriva, ali neprestano sluša njegove govore i konzumira njegove proizvode, tako da na kraju za Boga ne preostane ni kutak. Prošli put govorio sam o pristojnim demonima, za koje je Isus govorio da su gori od onih koje je protjerao. Oni su pristojni, uglađeni. Pozvone na vrata, uđu i korak po korak zaposjednu kuću. Moramo paziti. To su naši idoli. Idoli imaju nešto – jedan element – osobnoga. Ako ih ne raskrinkamo, ne dopuštajući Isusu da nam pokaže da u njima loše tražimo sami sebe, otvaramo prostor u koji se ubacuje Zli. Moramo znati da đavao zahtijeva da mi vršimo njegovu volju i da mu služimo, ali ne traži da mu zauvijek služimo i da mu se neprestano klanjamo. On je lukav i diplomat. Primiti poklonstvo s vremena na vrijeme dovoljno mu je kako bi dokazao da je on naš pravi gospodin i da se čak osjeća bogom u našem životu i u našem srcu.

Htio bih s vama, u ovoj sv. Misi posvete krizme, podijeliti tri prostora skrivenog idolopoklonstva, u kojima Zli koristi svoje idole kako bi nam oduzeo snagu našeg poziva kao pastira te nas malo po malo odvojio od blagotvorne prisutnosti Isusa, Duha Svetoga i Oca, koja je puna ljubavi.

Jedan od prostora skrivenog idolopoklonstva otvara se tamo gdje ima svjetovne duhovnosti, a što je „predložak života i kulture prolaznosti, kultura izgleda i šminke“. Kriterij mu je trijumfalizam, trijumfalizam bez križa. A Isus moli Oca da nas zaštiti od te kulture svjetovnosti. Ta napast za slavom bez križa ide protiv Gospodina koji se ponizio utjelovljenjem i koji je poput znaka osporavanog jedini lijek protiv svakog idola. Biti siromašan sa siromašnim Kristom „jer je Krist izabrao siromaštvo“ logika je ljubavi, a ne neka druga. U današnjem odlomku Evanđelja vidimo kako se Gospodin smješta u svoju skromnu kapelu u svome malom selu, tijekom čitavog života, kako bi naviještao istu vijest koju će nam donijeti i na kraju povijesti, kada bude došao u svojoj slavi, okružen anđelima. Stoga naše oči trebaju biti uprte u Krista, ovdje i sada, u Isusovoj povijesti sa mnom, kao što će biti i tada. Svjetovnost kojom tražimo vlastitu slavu krade nam poniznu Isusovu prisutnost, poniženog Isusa, Gospodina koji je blizak svima, Kristu koji trpi sa svima koji trpe, kojeg obožava naš narod jer znade tko su mu pravi prijatelji. Svjetovni svećenik nije drugo doli pocrkvenjeni poganin.

Sljedeći prostor skrivenog idolopoklonstva ukorjenjuje se tamo gdje se prednost daje pragmatizmu brojeva. One koji imaju taj skriveni idol prepoznaje se po ljubavi prema statistikama, koje mogu izbrisati svaku osobnost u raspravi i dati prednost većini, koja u konačnici postaje kriterij razlučivanja. To ne može biti jedini način na koji Crkva ide naprijed i jedini kriterij Kristove Crkve koja napreduje. Osobe ne možemo označavati brojem i Bog ne daje Duha na mjeru. U toj fascinaciji brojevima zapravo tražimo sami sebe i zadovoljni smo sami sobom što ovakvom logikom držimo sve pod kontrolom, a koju ne zanimaju lica i koja nema veze s ljubavlju. Odlika velikih svetaca jest sposobnost da se u potpunosti povuku i Bogu prepuste čitav prostor. To povlačenje, to zaboravljanje sebe i želja da budu zaboravljeni od sviju, značajka je Duha Svetoga koji i nema vlastiti lik, jednostavno jer je posve Ljubav koja daje da zasja lik Sina i u Njemu Očev lik. Idol brojeva, naime, teži upravo tomu da zamijeni osobu Duha Svetoga, koja već sama po sebi ne voli biti viđena, te čini da sve 'izgleda', premda apstraktno, pobrojeno.

Treći prostor skrivenog idolopoklonstva, povezan s prethodnim, jest funkcionalizam, zavodljivo okruženje u kojem su mnogi „više nego za putovanjem oduševljeni voznim redom”. Funkcionistički mentalitet ne tolerira misterij, on teži učinkovitosti. Malo po malo ovaj idol zamjenjuje prisutnost Oca u nama. Naš je Otac Stvoritelj, ali ne onaj koji samo čini da stvari funkcioniraju, već onaj koji stvara kao Otac, nježno, preuzimajući nadzor nad svojim stvorenjima i radeći na tome da čovjeka učini slobodnijim. Funkcionalist se ne zna veseliti milostima koje Duh izlijeva na svoj narod, a kojima bi se mogao 'hraniti' čak i kao radnik koji zarađuje svoju plaću. Funkcionalistički usmjeren svećenik ima svoju vlastitu hranu, a to je njegov ego. U funkcionalizmu ostavljamo po strani klanjanje Ocu u malim i velikim stvarima našeg života i zadovoljni smo učinkovitošću naših programa, poput Davida koji je, napastovan od Sotone, zapeo za popis stanovništva.

U ovim dvama posljednjim prostorima skrivenog idolopoklonstva (pragmatizmu brojeva i funkcionalizmu), nadu, koja je prostor susreta s Bogom, zamjenjujemo empirijskim dokazima. To je stav taštine župnika, stav koji razara sjedinjenje njegova naroda s Bogom i oblikuje novi idol na temelju brojeva i programa: idol 'moja moć, naša moć'. Skrivanje ovih idola (poput Rahelina stava) i ne znati ih razotkriti u svakodnevnom životu, šteti vjernosti našem svećeničkom savezu i čini mlakim naš osobni odnos s Gospodinom.

Draga braćo, Isus je jedini put kako ne bismo pogriješili u tome što osjećamo, kamo nas vodi naše srce. On je jedini put kako bismo dobro razlučivali uspoređujući se s Njim svakoga dana, kao da i danas sjedi u našoj župnoj crkvi i kaže da se danas ispunilo sve što smo čuli. Isus Krist, kao znak osporavan – što nije uvijek nešto okrutno ili teško, jer milosrđe je znak proturječja i, mnogo više od toga, nježnost – čini to da se ti idoli razotkriju, da se vidi njihova prisutnost, njihovi korijeni i njihovo djelovanje, te ih tako Gospodin može uništiti. I moramo se sjetiti i paziti da korov ovih idola koje smo uspjeli sakriti u nabore naših srdaca, ponovno ne nikne.

Htio bih završiti moleći sv. Josipa, prečistog oca bez skrivenih idola, da nas oslobodi svake težnje za posjedovanjem, jer ta težnja za posjedovanjem plodno je tlo u kojem ti idoli rastu. Neka nam priskrbi i milost da se ne predamo u toj napornoj zadaći prepoznavanja tih idola koje tako često skrivamo ili koji su nam skriveni. Molimo ga također, kad smo u sumnji što bi bilo bolje učiniti, da nas zagovara kako bi nam Duh prosvijetlio razum, kao što je prosvijetlio njegov kad je bio u kušnji da 'potajno otpusti' Mariju, kako bismo plemenita srca podčinili ljubavi i onomu što smo naučili po Zakonu.