Papa Lav: Ne bojte se priznati svoje pogreške i predati ih Božjem milosrđu

Papa Lav XIV. predvodio je u nedjelju, 26. listopada, s prozora svoje radne sobe u Apostolskoj palači molitvu Anđeo Gospodnji s vjernicima i hodočasnicima okupljenima na Trgu svetoga Petra. Prije molitve papa se vjernicima obratio sljedećim riječima:

Draga braćo i sestre, dobar vam dan i blagoslovljena nedjelja!

Danas nam Evanđelje (usp. Lk 18,9–14) prikazuje dva lika, farizeja i carinika, koji se mole u Hramu.

Prvi nabraja dugačak popis zasluga. Dobra djela koja čini brojna su i zbog toga se osjeća boljim od drugih koje prezire. Stoji uspravno, s podignutom glavom. Njegov stav je jasno ohol: pokazuje točno obdržavanje Zakona, jest, ali ta pobožnost je siromašna ljubavlju, građena na „davanju“ i „uzimanju“, na dugovima i potraživanjima, lišena milosrđa.

I carinik se također moli, ali posve drukčije. Ima za mnogo toga tražiti oproštenje: on je ubiratelj poreza u službi Rimskog Carstva, radi po ugovoru koji mu omogućava da zarađuje na račun svojih sunarodnjaka. Ipak, na kraju prispodobe Isus nam kaže da se upravo on, od njih dvojice, vraća kući „opravdan“, tj. pomiren i obnovljen susretom s Bogom. Zašto?

Prije svega, carinik ima hrabrost i poniznost predstaviti se pred Bogom. Ne zatvara se u svoj svijet, ne pomiruje se s onim zlom što ga je počinio. Napušta mjesta u kojima ga se boje, gdje je siguran, zaštićen moću koju nad drugima vrši. Dolazi sam u Hram, bez pratnje, spreman podnijeti oštre poglede i osude, i stavlja se pred Gospodina – podalje u kutu, sa spuštenim pogledom– izgovarajući tek nekoliko riječi: „Bože, milostiv budi meni, grešniku“ (v. 13).

Tako nam Isus šalje snažnu poruku: spasenje ne dolazi iz isticanja vlastitih zasluga niti iz prikrivanja vlastitih pogrešaka, nego iz iskrenog pristupa – onakvi kakvi jesmo – pred Bogom, pred sobom i pred drugim ljudima. Iz traženja oprosta i povjeravanja milosti Gospodnjoj.

Komentirajući ovaj odlomak, sveti Augustin uspoređuje farizeja s bolesnikom koji iz srama i ponosa skriva svoje rane od liječnika, a carinika s onim koji, s poniznošću i mudrošću, iznosi svoje rane pred liječnikom, ma koliko ružne bile, tražeći pomoć. I zaključuje: Ne čudi nas […] ako se onaj carinik, koji se nije postidio pokazati svoj bolesni dio, vratio […] ozdravljen.“ (Sermo 351,1).

Draga braćo i sestre, učinimo i mi isto. Ne bojte se priznati svoje pogreške, izložiti ih i prihvatiti odgovornost za njih te ih predati Božjem milosrđu. Tako može rasti u nama i oko nas Njegovo Kraljevstvo, koje ne pripada nadmenima, nego poniznima. Ono se njeguje u molitvi i svakodnevnom životu kroz iskrenost, oprost i zahvalnost. Molimo Mariju, uzor svetosti, da nam pomogne rasti u tim vrlinama.