"Bog nam nikada ne okreće leđa!"

"Draga braćo i sestre, sretan vam nedjeljni dan!

Danas nam Evanđelje prikazuje Isusa koji svoje učenike uči molitvu Očenaš (usp. Lk 11,1-13) — molitvu koja ujedinjuje sve kršćane. U njoj nas Gospodin poziva da se obraćamo Bogu nazivajući ga 'Abba', 'Tata', kao djeca, s jednostavnošću, sinovskim pouzdanjem, hrabrošću i sigurnošću da smo ljubljeni (Katekizam Katoličke Crkve, 2778).

Katekizam Katoličke Crkve lijepo izražava da 'kroz Gospodinovu molitvu bivamo objavljeni sami sebi, dok nam se objavljuje Otac' (ibid., 2783). I to je istina: što više s pouzdanjem molimo nebeskog Oca, to više spoznajemo da smo ljubljena djeca i otkrivamo veličinu Njegove ljubavi (usp. Rim 8,14–17).

Današnje Evanđelje predočuje nam slike Božje očinske ljubavi: čovjeka koji se usred noći ustaje kako bi pomogao prijatelju u prihvaćanju iznenadnog gosta, i roditelja koji brine da svojoj djeci pruži ono što je dobro. Te nas slike podsjećaju da nam Bog nikada ne okreće leđa kada mu se obratimo — pa čak ni ako kasno zakucamo na Njegova vrata, nakon pogrješaka, propuštenih prilika ili neuspjeha. Čak ni ako, da bi nas primio, mora 'probuditi' svoju djecu koja spavaju u kući (usp. Lk 11,7).

Naprotiv, u velikoj obitelji Crkve, Otac nas rado uključuje u svaki čin svoje ljubavi. Gospodin nas uvijek sluša kada ga molimo — a ako nam ponekad odgovori na načine ili u vremenu koje teško razumijemo, to čini s mudrošću i providnošću koje nadilaze naše shvaćanje. Zato, i u takvim trenutcima, nastavimo moliti s pouzdanjem: u Njemu ćemo uvijek pronaći svjetlo i snagu.

Moleći Očenaš, ne slavimo samo milost božanskog sinovstva, već i izražavamo svoju odgovornost da toj milosti odgovorimo, ljubeći jedni druge kao braća u Kristu. Jedan crkveni otac piše: 'Kada Boga nazovemo ‘Ocem našim’, treba se prisjetiti da se moramo ponašati kao njegova djeca' (Sv. Ciprijan iz Kartage, O molitvi Gospodnjoj, 11). Drugi dodaje: 'Ne možete Boga, punog dobrote, nazvati svojim Ocem, a istodobno zadržavati okrutno i neljudsko srce — u tom slučaju više nemate u sebi pečat dobrote nebeskoga Oca' (Sv. Ivan Zlatousti, O uskom putu i O molitvi Gospodnjoj, 3).

Ne možemo Boga moliti kao 'Oca', a biti tvrda srca i neosjetljivi prema drugima. Važno je dopustiti da nas Njegova dobrota, strpljivost i milosrđe preobraze — kako bismo u svom životu poput zrcala odražavali Njegov lik.

Draga braćo i sestre, današnja nas liturgija poziva da kroz molitvu i ljubav osjetimo da smo voljeni i da volimo kao što nas Bog ljubi: s otvorenošću, diskretnom brigom, međusobnim poštovanjem — bez računice.

Zazovimo Mariju da nas pouči kako odgovoriti na taj poziv i očitovati blagost lica nebeskog Oca."