Homilija Svetoga Oca Lava XIV. povodom komemoracije mučenika 21. stoljeća

Braćo i sestre!

“A ja, Bože sačuvaj da bih se ičim ponosio osim križem Gospodina našega Isusa Krista” (Gal 6,14). Riječi apostola Pavla, kod čijega smo groba okupljeni, uvode nas u spomen mučenika i svjedoka vjere XXI. stoljeća, na blagdan Uzvišenja Svetoga Križa. Podno Kristova križa, našega spasenja, opisanog kao “nada kršćana” i “slava mučenika” (usp. Večernja bizantske liturgije na blagdan Uzvišenja Svetoga Križa), pozdravljam predstavnike Pravoslavnih crkava, drevnih istočnih Crkava, kršćanskih zajednica i ekumenskih organizacija, kojima zahvaljujem što su prihvatili moj poziv na ovo slavlje. Svima vama ovdje prisutnima upućujem svoj zagrljaj mira!

Uvjereni smo da je mučeničko svjedočanstvo do smrti “najdublje zajedništvo s Kristom koji prolijeva svoju krv i u toj žrtvi približava one koji su nekoć bili daleko (usp. Ef 2,13)” (enc. Ut unum sint, 84). I danas možemo zajedno s Ivanom Pavlom II. reći da su ondje gdje je mržnja prožimala svaki vid života ti odvažni služitelji Evanđelja i mučenici vjere jasno posvjedočili da je “ljubav jača od smrti” (Spomen svjedoka vjere XX. stoljeća, 7. svibnja 2000.). Spominjemo se te naše braće i sestara pogledom uprtim u Raspetoga. Svojim križem Isus nam je objavio pravo lice Boga, Njegovo beskrajno smilovanje čovječanstvu. Uzeo je na sebe mržnju i nasilje svijeta, da podijeli sudbinu svih poniženih i potlačenih: “On je naše boli ponio, naše je patnje na se uzeo” (Iz 53,4).

Mnogi i danas, zbog svoga svjedočanstva vjere u teškim prilikama i neprijateljskim okruženjima, nose isti križ Gospodinov: poput Njega progonjeni su, osuđeni, ubijeni. O njima Isus govori: “Blago progonjenima zbog pravednosti: njihovo je kraljevstvo nebesko! Blago vama kad vas – zbog mene – pogrde i prognaju i sve zlo slažu protiv vas!” (Mt 5,10-11). To su žene i muškarci, redovnice i redovnici, laici i svećenici, koji životom plaćaju vjernost Evanđelju, zauzetost za pravdu, borbu za vjersku slobodu ondje gdje je još uvijek ugrožena, solidarnost s najsiromašnijima. Po mjerilima svijeta oni su “poraženi”, a zapravo, kako nam kaže Knjiga Mudrosti: “Ako su i trpjeli muke pred očima ljudi, nada im je bila puna besmrtnosti” (3,4).Braćo i sestre, u ovoj Jubilarnoj godini slavimo nadu tih hrabrih svjedoka vjere. To je nada puna besmrtnosti jer njihovo mučeništvo i dalje širi Evanđelje u svijetu obilježenom mržnjom, nasiljem i ratom; nada puna besmrtnosti, jer premda su ubijeni u tijelu, nitko ne može ugasiti njihov glas niti izbrisati ljubav koju su darovali; nada puna besmrtnosti, jer njihovo svjedočanstvo ostaje kao proročanstvo pobjede dobra nad zlom.

Da, njihova je nada razoružana. Svjedočili su vjeru nikada ne posežući za oružjem sile i nasilja, nego prigrlivši slabu i blagu snagu Evanđelja, prema riječima apostola Pavla: “Najradije ću se dakle još više hvaliti svojim slabostima, da se nastani u meni snaga Kristova. […] Jer kad sam slab, onda sam jak” (2Kor 12,9-10). Mislim na evanđeosku snagu s. Dorothy Stang, koja se zauzimala za beskućnike u Amazoni: onome tko ju je htio ubiti i tražio od nje oružje, pokazala je Bibliju i odgovorila: “Evo moga jedinog oružja”. Mislim na don Ragheeda Gannija, kaldejskog svećenika iz Mosula u Iraku, koji se odrekao borbe da posvjedoči kako se ponaša pravi kršćanin. Mislim na brata Francisa Tofija, anglikanca i člana Melanezijskog bratstva, koji je dao život za mir na Salomonskim otocima. Primjera bi bilo mnogo, jer, nažalost, premda su pale velike diktature XX. stoljeća, progon kršćana ni danas nije prestao, štoviše, u nekim je krajevima svijeta i porastao. Ti odvažni služitelji Evanđelja i mučenici vjere “čine poput velikoga freskopisa kršćanskoga čovječanstva […]. Freskopis Evanđelja Blaženstava, življenoga sve do prolijevanja krvi” (sv. Ivan Pavao II., Spomen svjedoka vjere XX. stoljeća, 7. svibnja 2000.).

Draga braćo i sestre, ne možemo i ne želimo zaboraviti. Želimo se spominjati. Činimo to sigurni da, kao u prvim stoljećima, i u trećemu tisućljeću “krv mučenika sjeme je novih kršćana” (Tertulijan). Želimo čuvati uspomenu zajedno s našom braćom i sestrama drugih Crkava i kršćanskih zajednica. Stoga želim ponovno istaknuti zauzetost Katoličke crkve da se čuva uspomena na svjedoke vjere svih kršćanskih tradicija. Povjerenstvo za nove mučenike, pri Dikasteriju za kauze svetih, obavlja tu zadaću u suradnji s Dikasterijem za promicanje jedinstva kršćana.

Kako smo to prepoznali tijekom nedavne Sinode, ekumenizam krvi ujedinjuje “kršćane različitih pripadnosti koji zajedno polažu život za vjeru u Isusa Krista. Svjedočanstvo njihova mučeništva rječitije je od svake riječi: jedinstvo dolazi iz Križa Gospodnjega” (XVI. sinodska skupština, Završni dokument, br. 23). Neka krv tolikih svjedoka približi blaženi dan kada ćemo piti iz istoga kaleža spasenja! Ljubljeni, pakistanski dječak Abish Masih, ubijen u atentatu na katoličku crkvu, napisao je u svoju bilježnicu: “Making the world a better place / Učiniti svijet boljim mjestom”. Neka nas san ovoga dječaka potakne da s hrabrošću svjedočimo svoju vjeru, kako bismo zajedno bili kvasac čovječanstva u miru i bratstvu.