"Kršćani nemaju neprijatelje, nego braću i sestre"

Na blagdan svetoga Stjepana, prvoga mučenika Crkve, papa Lav XIV. pozvao je vjernike da mučeništvo promatraju ne kao završetak, nego kao početak: kao „rođenje za nebo“ koje otkriva što uistinu znači izići na svjetlo.

Pozdravljajući hodočasnike okupljene na Trgu svetoga Petra na molitvi Anđeo Gospodnji, na dan koji su rani kršćani tradicionalno nazivali „rođendanom“ svetoga Stjepana, Papa je podsjetio na drevno uvjerenje da „ne rađamo se samo jednom“. Očima vjere, rekao je, ni smrt više nije tama. „Mučeništvo je rođenje za nebo“, nastavio je, opisujući ga kao prijelaz obasjan ljubavlju, a ne zamračen strahom.

Razmatrajući izvještaj iz Djela apostolskih, papa Lav XIV. osvrnuo se na snažnu sliku Stjepana pred Vijećem: „Svi koji su sjedili u Vijeću upirali su pogled u njega i vidjeli da mu je lice poput lica anđela“ (Dj 6,15). To je, objasnio je Papa, „lice onoga koji ne prolazi kroz povijest ravnodušno, nego na nju odgovara ljubavlju“. Stjepanov život i smrt, rekao je, odražavaju „božansku ljubav koja se pojavila u Isusu, Svjetlo koje svijetli u našoj tami“.

Od Betlehema do mučeništva Sveti Otac povukao je jednu zajedničku nit: poziv na život djece Božje. Rođenje Sina Božjega, rekao je, privlači čovječanstvo kroz poniznost Marije, Josipa i pastira. No, priznao je, ljepota takva života nailazi i na odbacivanje. Već od samoga početka „njegova magnetska snaga izazvala je reakciju onih koji se bore za moć“, onih koje uznemiruje dobrota koja razotkriva nepravdu i otkriva „nakane njihovih srdaca“ (usp. Lk 2,35).

Ipak, nastavio je Papa, nijedna se moć ne može oduprijeti Božjem djelu. I danas, diljem svijeta, postoje oni koji „biraju pravednost i po visokoj cijeni“, koji stavljaju mir ispred straha i služenje siromašnima ispred vlastitog interesa. Iz tih izbora, rekao je, „niče nada“, koja omogućuje slavlje čak i usred patnje.

Papa nije izbjegavao realizam sadašnjega trenutka. U svijetu obilježenom neizvjesnošću i boli, radost se može činiti nedostižnom. Oni koji vjeruju u mir i slijede „nenaoružani put Isusa i mučenika“, primijetio je, često su ismijavani ili isključeni, a ponekad čak optuženi da su na strani neprijatelja. Ipak, rekao je, „kršćani nemaju neprijatelje, nego braću i sestre“, čije dostojanstvo ostaje netaknuto i onda kada razumijevanje izostane.

U središtu božićnoga otajstva, nastavio je papa Lav XIV., nalazi se radost koju nose oni koji već žive bratstvo, koji u svakoj osobi, pa i u protivnicima, prepoznaju „neizbrisivo dostojanstvo kćeri i sinova Božjih“. Poput Isusa, Stjepan je umro opraštajući, nošen „snagom stvarnijom od oružja“: besplatnom snagom koja je već prisutna u svakom srcu, a budi se kada naučimo jedni druge gledati s pažnjom i priznanjem.

„Da, to je ono što znači ponovno se roditi, još jednom izići na svjetlo“, rekao je Papa. „To je naš ‘Božić’.“

Zaključujući svoj nagovor, papa Lav XIV. povjerio je vjernike Djevici Mariji, „blagoslovljenoj među svim ženama koje daju život i koje oholosti suprotstavljaju brižnost, a nepovjerenju vjeru“. Na kraju je, pozivajući sve da je promatraju, molio da ona povede svijet u svoju vlastitu radost – „radost koja rastapa svaki strah i svaku prijetnju, kao što se snijeg topi pred suncem“.