Papa: ''Na križu Isus ne umire u tišini; ne gasi se polako, poput svjetlosti koja se gasi, nego ostavlja ovaj svijet s krikom''
Papa Lav XIV., nastavljajući ciklus kateheza koji se održava tijekom cijele Jubilarne godine "Isus Krist, naša nada", usmjerava svoje razmatranje na temu smrti.
Papa je u katehezi Jubilarne godine ''Isus Krist, naša nada'' progovorio o otajstvu smrti na križu. Isus nije umro u tišini, nego – kako piše Evanđelje – ''zavapi jakim glasom i izdahnu'' (Mk 15,37).
Taj krik u sebi nosi bol, napuštenost, ali i vjeru i predanje. To nije očaj, nego posljednji čin ljubavi i povjerenja u Oca. Na Isusovim usnama i Psalam 22 ''Bože moj, zašto si me ostavio?'' postaje molitva koja ne prestaje vjerovati da je Otac prisutan.
U tom trenutku priroda se potresa, a hramska zavjesa razdire – Bog više nije skriven, nego se objavljuje u Raspetome. Prvi koji to prepoznaje je rimski satnik: ''Zaista, ovaj čovjek bijaše Sin Božji!'' (Mk 15,39).
Papa podsjeća da i naš krik može biti molitva. Krik nije samo izraz slabosti, nego može postati čin nade – vapaj srca koje zna da ga netko čuje. Kad Isusu povjerimo i svoje najdublje boli, one mogu postati početak novoga života i spasenja.
''Ako bude istinit, naš krik može biti prag nove svjetlosti, novog rođenja. Kao kod Isusa: kad je sve izgledalo završeno, zapravo je spasenje tek počinjalo.''
