Papa Lav: ,,Uskladimo kontemplaciju i djelovanje, odmor i napor, šutnju i zauzetost, s mudrošću i ravnotežom"

Na 16. nedjelju kroz godinu, Sveti Otac Lav XIV. predvodio je svečano euharistijsko slavlje u katedrali sv. Pankracija mučenika u Albanu. Ova biskupija, sa sjedištem u gradiću Albano južno od Rima, jedna je od sedam suburbikarnih biskupija u okolici Rima koje su na poseban način povezane s rimskom Crkvom. Pod jurisdikciju biskupije spada i Papinski ljetnikovac Castel Gandolfo, zbog čega su pape kroz povijest često dolazili ovamo i slavili Euharistiju.

U nastavku prenosimo u cijelosti homiliju pape Lava XIV., kojega je papa Franjo početkom ove godine, kao   kardinala, imenovao titularnim biskupom upravo ove prigradske biskupije Albano.
 

Draga braćo i sestre,

s velikom radošću sam danas ovdje kako bih s vama slavio nedjeljnu Euharistiju u ovoj prelijepoj katedrali. Kao što znate, trebao sam doći 12. svibnja, ali Duh Sveti je to drugačije uredio. No, zaista mi je drago što sam ovdje i, u ovom ozračju kršćanskog zajedništva i radosti, sve vas srdačno pozdravljam: biskupa ove biskupije, nazočne predstavnike vlasti te sve vas okupljene.

Današnja liturgija, u prvom čitanju i Evanđelju, govori nam o gostoljubivosti, služenju i slušanju (usp. Post 18,1–10; Lk 10,38–42). U prvom slučaju, Bog posjećuje Abrahama u liku “trojice ljudi” koji dolaze do njegova šatora “u najtoplije doba dana” (usp. Post 18,1–2). Možemo zamisliti taj prizor: žarko sunce, nepomična tišina pustinje, žega i trojica neznanaca koji traže zaklon. Abraham sjedi “na ulazu u šator”, u položaju domaćina, i lijepo je vidjeti kako tu ulogu vrši: prepoznavši u tim posjetiteljima Božju prisutnost, ustaje, trči im ususret, pada ničice, moli ih da se zaustave. Cijeli se prizor tada pokreće. Popodnevna nepomičnost postaje ispunjena gestama ljubavi u koje su uključeni ne samo Patrijarh nego i Sara, njegova žena, te sluge. Abraham više ne sjedi, nego “stoji kraj njih pod stablom” (Post 18,8), i ondje mu Bog navješćuje najradosniju vijest koju je mogao čuti: “Sara, tvoja žena, rodit će sina” (Post 18,10).

Dinamika toga susreta može nas potaknuti na razmišljanje: Bog bira put gostoljubivosti kako bi susreo Saru i Abrahama te im navijestio plodnost koju su toliko željeli, a u koju su gotovo izgubili svaku nadu. Nakon tolikih trenutaka milosti u kojima ih je već pohodio, Bog ponovno kuca na njihova vrata tražeći prihvat i povjerenje. A dvoje staraca odgovaraju bez oklijevanja, ne znajući još što će se dogoditi. U tim tajanstvenim gostima prepoznaju Njegov blagoslov, samu Njegovu prisutnost. Nude im ono što imaju: hranu, društvo, služenje, hladovinu stabla. Zauzvrat primaju obećanje novoga života i potomstva.

Iako u drukčijim okolnostima, i Evanđelje nam danas govori o istom Božjem djelovanju. I ovdje se Isus pojavljuje kao gost u kući Marte i Marije. Nije neznanac: On dolazi k prijateljima, u ozračje slavlja. Jedna ga sestra prima s mnogo pažnje, dok ga druga sluša sjedeći do Njegovih nogu – u držanju koje odražava stav učenika prema Učitelju. Kao što znamo, kad se prva požali što nema pomoći u svakodnevnim poslovima, Isus ju poziva da prepozna vrijednost slušanja (usp. Lk 10,41–42).

Ne bi bilo ispravno ova dva stava suprotstavljati ili ih međusobno vrednovati. Služenje i slušanje dvije su sestre istoga prihvata. To vrijedi najprije za naš odnos s Bogom. Doista, važno je da svoju vjeru živimo u konkretnosti djelovanja i vjernosti svojim dužnostima, prema zvanju i životnom pozivu svakoga od nas. No, jednako je tako važno da to činimo polazeći od razmatranja Božje riječi i osluškivanja onoga što nam Duh Sveti nadahnjuje u srcu, ostavljajući za to prostor šutnje, molitve, tišine koja isključuje buku i rastresenosti, kako bismo se sabrali pred Njim i zadobili nutarnje jedinstvo. To je dimenzija kršćanskoga života koju danas trebamo osobito ponovno otkriti – kao osobnu i zajedničku vrijednost, ali i kao proročki znak za naše vrijeme: ostaviti prostor tišini i slušanju Oca koji govori i “vidi u skrovitosti” (Mt 6,6). U tom smislu, ljetni dani mogu biti pravo vrijeme milosti u kojem ćemo moći iskusiti koliko je lijepo i važno živjeti blizinu s Bogom i kako nas ona osposobljava da budemo otvoreniji i gostoljubiviji jedni prema drugima.

To su dani u kojima imamo više slobodnog vremena – za sabranost i razmatranje, ali i za susrete, posjete i međusobne pohode. Iskoristimo ih kako bismo, izašavši iz vrtloga obveza i briga, osjetili tišinu i mir; ali i kako bismo dijelili radost susreta – kao što je to danas i meni ovdje – da to bude prigoda u kojoj ćemo se brinuti jedni za druge, razmjenjivati iskustva i misli, međusobno si pružati razumijevanje i savjet. Tako ćemo osjetiti da smo voljeni – a svi to trebamo. Učinimo to hrabro. Tako ćemo promicati, u duhu solidarnosti i dijeljenja vjere i života, kulturu mira, pomažući i onima oko nas da prevladaju podjele, neprijateljstva i da grade zajedništvo: među osobama, narodima i religijama.

Papa Franjo je rekao: “Ako želimo s radošću okusiti život, moramo povezati ta dva stava: s jedne strane ‘sjesti do nogu’ Isusovih i slušati ga dok nam otkriva tajnu svega; s druge strane, biti brižni i pripravni u gostoljubivosti kad On prolazi i kuca na naša vrata u liku prijatelja koji treba okrjepu i bratsku blizinu” (Angelus, 21. srpnja 2019.). Te riječi izgovorio je svega nekoliko mjeseci prije nego što je izbila pandemija – a koliko nas je, upravo u tom smislu, ona poučila!

Naravno, sve to traži trud. I služenje i slušanje nisu uvijek laki – zahtijevaju zalaganje, sposobnost odricanja. Trud je, primjerice, u svakodnevici slušanja i služenja, u vjernosti i ljubavi kojom otac i majka vode svoju obitelj; trud je i u naporu djece da uzvrate roditeljskim žrtvama u školi i domu. Trud je razumjeti se kad imamo različita mišljenja, oprostiti kad se pogriješi, biti oslonac u bolesti i utjeha u žalosti. No, samo se tako, uz te napore, u životu gradi nešto dobro. Samo tako nastaju i rastu autentični i snažni odnosi među ljudima; samo tako, odozdo, iz svakodnevnog života, raste i širi se i postaje prisutnim Kraljevstvo Božje (usp. Lk 7,18–22).

Sveti Augustin, razmatrajući o susretu Marte i Marije, govori: “U tim dvjema ženama simbolično se prikazuju dva oblika života: sadašnji i budući; jedan u naporu, drugi u miru; jedan pun muka, drugi blažen; jedan prolazan, drugi vječan” (Govor 104,4). A o Martinu trudu Augustin kaže: “Tko je uopće slobodan od te službe brige za druge? Tko se uopće može osloboditi tih obveza? Trudimo se obavljati ih besprijekorno i s ljubavlju […]. Proći će trud i doći će mir; ali do mira se dolazi samo preko truda. Proći će lađa i stići ćemo u domovinu; ali do domovine se stiže samo po lađi” (isto, 6–7).

Abraham, Marta i Marija danas nam upravo to poručuju: da su slušanje i služenje dva komplementarna stava kojima otvaramo svoje živote blagoslovljenoj prisutnosti Gospodnjoj. Njihov primjer poziva nas da u svakodnevici uskladimo kontemplaciju i djelovanje, odmor i napor, šutnju i zauzetost, s mudrošću i ravnotežom, imajući uvijek kao mjerilo Kristovu ljubav, kao svjetlo Njegovu riječ i kao izvor snage Njegovu milost koja nas podupire više nego što mi sami možemo (usp. Fil 4,13).