Papa Lav XIV.: ,,Blago onima koji su pozvani, jer oni postaju svjedoci te ljubavi!"

Svetkovina Tijelova u Italiji se tradicionalno slavi u nedjelju nakon Svetkovine Presvetog Trojstva. Tim povodom papa Lav XIV. predslavi svetu Misu na Trgu ispred bazilike Svetog Ivana Lateranskog, odakle će procesija krenuti do bazilike Svete Marije Velike.  Njegovu homiliju prenosimo u cijelosti. 

Draga braćo i sestre, prekrasno je biti u Isusovoj prisutnosti.

Evanđeoski odlomak koji smo upravo čuli to i potvrđuje; govori nam kako su mnoštva provela duge sate slušajući ga dok je govorio o Kraljevstvu Božjem i gledajući ga kako liječi bolesne (usp. Lk 9,11). Isusovo suosjećanje s patnicima pokazuje nam ljubavnu blizinu Boga, koji dolazi u naš svijet kako bi nas spasio. Tamo gdje Bog kraljuje, bivamo oslobođeni svakoga zla.

No čak i za one koji prihvate radosnu vijest koju Isus donosi dolazi čas kušnje. Na tome osamljenom mjestu, gdje su ljudi slušali Učitelja, spustila se večer i nije bilo hrane (usp. r. 12). Glad naroda i zalazak sunca govore nam o granici koja lebdi nad svijetom i svakim stvorenjem: dan završava, kao što završava i život svakoga čovjeka. U tome času potrebe i nadolazeće tame, Isus ostaje prisutan među nama.

Upravo kad dan završava i glad se pojavljuje, dok ga i sami apostoli mole da otpusti mnoštvo, Krist nas iznenađuje svojom milosrdnošću. Osjeća suosjećanje prema onima koji su gladni i poziva svoje učenike da im daju jesti. Glad nije strana propovijedanju Kraljevstva ni poruci spasenja. Naprotiv, ona govori o našem odnosu s Bogom. Istovremeno, pet kruhova i dvije ribe čine se potpuno nedovoljnima da nahrane mnoštvo. Računice učenika, koje se čine razumnima, otkrivaju njihovo nepovjerenje. Jer gdje je Gospodin prisutan, tamo nalazimo sve što nam je potrebno da damo snagu i smisao svom životu.

Isus odgovara na potrebu gladi znakom dijeljenja: podiže oči, izgovara blagoslov, lomi kruh i daje svima prisutnima da jedu (usp. r. 16). Gospodinova djela nisu neki složeni magijski obred; ona jednostavno izražavaju njegovu zahvalnost Ocu, sinovski odnos s Bogom i bratstvo koje održava Duh Sveti. Isus umnaža kruh i ribu tako što dijeli ono što ima. Rezultat toga je da ima dovoljno za sve. Štoviše, više nego dovoljno. Nakon što su svi jeli do sitosti, sakupili su dvanaest košara preostalih ulomaka (usp. r. 17).

Tako Isus utažuje glad naroda: čini ono što čini Bog i uči nas da činimo isto. Danas, umjesto mnoštva iz Evanđelja, čitavi narodi pate više zbog pohlepe drugih nego zbog vlastite gladi. U oštrom kontrastu s krajnjim siromaštvom mnogih, gomilanje bogatstva od strane nekolicine znak je drske ravnodušnosti koja stvara bol i nepravdu. Umjesto dijeljenja, rasipa se plodove zemlje i ljudskog rada. Osobito u ovoj Jubilarnoj godini, Gospodinov primjer neka nam bude mjerilo koje vodi naše djelovanje i služenje: pozvani smo dijeliti svoj kruh, umnažati nadu i naviještati dolazak Božjeg Kraljevstva.

Spašavajući mnoštvo od gladi, Isus naviješta da će spasiti svakoga od smrti. To je otajstvo vjere koje slavimo u sakramentu euharistije. Jer kao što je glad znak naših temeljnih potreba u ovome životu, tako je lomljenje kruha znak Božjeg dara spasenja.

Dragi prijatelji, Krist je Božji odgovor na našu ljudsku glad, jer je njegovo Tijelo kruh života vječnoga: "Uzmite i jedite od ovoga svi!" Isusov poziv odražava naše svakodnevno iskustvo: da bismo ostali živi, moramo se hraniti životom, crpeći ga iz biljaka i životinja. No, jedući nešto mrtvo, podsjećamo se da ćemo i mi, bez obzira koliko jeli, jednoga dana umrijeti. S druge strane, kada blagujemo Isusa, živi i istiniti Kruh, živimo za Njega. Potpuno se darujući, raspeti i uskrsli Gospodin predaje se u naše ruke, i shvaćamo da smo stvoreni za zajedništvo s Bogom. Naša gladna narav nosi biljeg potrebe koja se ispunjava milošću euharistije. Kako piše sveti Augustin, Krist je uistinu „kruh koji krijepi i ne nestaje; kruh koji se može blagovati, ali se ne može iscrpiti“ (Govor 130, 2). Euharistija je, naime, prava, stvarna i bitna prisutnost Spasitelja (usp. KKC 1413), koji pretvara kruh u sebe kako bi nas pretvorio u sebe. Živ i životvoran, Corpus Domini (Tijelo Gospodnje) čini nas, samu Crkvu, Tijelom Gospodnjim.

Zato, u duhu riječi apostola Pavla (usp. 1 Kor 10,17), Drugi vatikanski koncil uči da se „u sakramentu euharistijskoga kruha izražava i ostvaruje jedinstvo vjernika, koji tvore jedno tijelo u Kristu. Svi su pozvani na to zajedništvo s Kristom, koji je svjetlo svijeta, od kojega dolazimo, po kojemu živimo i prema kojemu upravljamo svoj život“ (Dogmatska konstitucija Lumen Gentium, 3).

Procesija koju ćemo uskoro započeti znak je toga hoda. Zajedno, kao pastiri i stado, hranit ćemo se Presvetim Sakramentom, klanjati mu se i nositi ga ulicama. Čineći to, izložit ćemo ga očima, savjestima i srcima ljudi – srcima onih koji vjeruju, da bi još čvršće vjerovali; i srcima onih koji ne vjeruju, da bi se zamislili nad glađu koja postoji u njima i nad kruhom koji je jedini može utažiti.

Ojačani hranom koju nam Bog daje, donesimo Isusa u srca svih ljudi, jer Isus uključuje svakoga u svoje djelo spasenja pozivajući svakoga od nas da sjedne za njegov stol. Blago onima koji su pozvani, jer oni postaju svjedoci te ljubavi!