Papa: "Rimska crkva baštinica je velike povijesti, ukorijenjene u svjedočanstvu Petra, Pavla i bezbrojnih mučenika"

Papa Lav XIV. predslavi Misu tijekom koje će preuzeti patrijarhalnu baziliku sv. Ivana Lateranskoga. Homiliju pape Lava XIV. prenosimo u cijelosti:

Upućujem srdačan pozdrav prisutnim kardinalima, posebno kardinalu vikaru, pomoćnim biskupima i svim biskupima, predragim svećenicima – župnicima, župnim kapelanima i svima onima koji u različitim svojstvima surađuju u pastoralnoj skrbi za naše zajednice; kao i đakonima, redovnicima, vlastima i svima vama, predragi vjernici.

Rimska crkva baštinica je velike povijesti, ukorijenjene u svjedočanstvu Petra, Pavla i bezbrojnih mučenika, te ima jedinstveno poslanje, dobro iskazano onim što je napisano na pročelju ove katedrale: biti "Mater omnium Ecclesiarum", Majka svih Crkava.

Papa Franjo često nas je pozivao da razmišljamo o majčinskoj dimenziji Crkve (usp. apostolska pobudnica Evangelii gaudium, 46-49.139-141; kateheza, 13. siječnja 2016.) i o njezinim karakteristikama: nježnosti, spremnosti na žrtvu i sposobnosti slušanja koja nam omogućuje ne samo pružanje pomoći, već često i predviđanje potreba i očekivanja, čak i prije nego što se iskažu. To su osobine za koje se nadamo da će rasti posvuda u Božjem narodu, pa tako i ovdje, u našoj velikoj biskupijskoj obitelji: u vjernicima, u župnicima, a prije svega u meni. Čitanja koja smo čuli mogu nam pomoći da o njima razmislimo.

Napose u Djelima apostolskim (usp. 15,1-2, 22-29), pripovijeda se o tome kako se izvorna zajednica suočila s izazovom otvorenosti prema poganskom svijetu u naviještanju Evanđelja. Nije to bio lak proces: zahtijevao je puno strpljenja i međusobnog slušanja. To se dogodilo prije svega unutar antiohijske zajednice, gdje su braća, dijalogom – čak i raspravom – došla do zajedničkog definiranja pitanja. Ali onda su Pavao i Barnaba otišli u Jeruzalem. Nisu sami odlučili: tražili su zajedništvo s majkom Crkvom i otišli su tamo s poniznošću.

Tamo su zatekli Petra i apostole kako ih slušaju. Tako je započeo dijalog koji je konačno doveo do ispravne odluke: prepoznajući i uzimajući u obzir umor početnika, dogovoreno je da im se ne nameću pretjerani tereti, već da se ograniči na traženje onoga što je bitno (usp. Dj 15,28-29). Tako je ono što se moglo činiti kao problem postalo prilika za razmišljanje i rast svih.

Međutim, biblijski tekst govori nam više, nadilazeći bogatu i zanimljivu ljudsku dinamiku događaja.

To nam otkrivaju riječi koje jeruzalemska braća upućuju, u pismu, onima u Antiohiji, priopćavajući im donesene odluke. Pišu: "Zaključismo […] Duh Sveti i mi" (usp. Dj 15,28). Naglašavaju da je, u cijeloj priči u kojoj je najvažnije slušanje, koje je sve ostalo omogućilo, bilo slušanje Božjega glasa. Podsjećaju nas, dakle, da se zajedništvo gradi prije svega "na koljenima", u molitvi i u neprestanoj predanosti obraćenju. Samo u tom iščekivanju, doista, svatko može u sebi čuti glas Duha koji viče: "Abba! Oče!" (Gal 4,6) i, dosljedno tomu, slušati i razumjeti druge kao braću.

Evanđelje nam također ponavlja tu poruku (usp. Iv 14,23-29), govoreći nam da nismo sami u životnim izborima. Duh nas podržava i pokazuje nam put kojim trebamo ići, "uči nas" i "podsjeća nas" na sve što je Isus rekao (usp. Iv 14,26).
Ponajprije, Duh nas uči riječima Gospodnjim, duboko ih utiskujući u nas, prema biblijskoj slici zakona zapisanog ne više na kamenim pločama, već u našim srcima (usp. Jr 31,33); dar koji nam pomaže da rastemo i postanemo "slova Kristova" (usp. 2Kor 3,3) jedni za druge. I upravo je tako: to smo sposobniji naviještati Evanđelje što više dopustimo da nas ono osvoji i preobrazi, dopuštajući snazi Duha da nas iznutra pročisti, da naše riječi učini jednostavnima, naše želje iskrenima i jasnima, naša djela velikodušnima.

I ovdje na scenu stupa drugi glagol: "sjećati se", odnosno vratiti pažnju srca na ono što smo doživjeli i naučili, dublje proniknuti u njegovo značenje i uživati u njegovoj ljepoti.

U tom smislu razmišljam o izazovnom putu kojim Rimska biskupija ide ovih godina, izraženo na različitim razinama slušanja: prema okolnom svijetu, kako bi se prihvatili njegovi izazovi, i unutar zajednica, kako bi se razumjele potrebe i promicale mudre i proročke inicijative evangelizacije i ljubavi. To je teško putovanje, koje još uvijek traje, a koje nastoji prihvatiti vrlo bogatu, ali i vrlo složenu stvarnost. Međutim, to je dostojno povijesti ove Crkve, koja je tako često pokazivala svoju sposobnost razmišljanja "velikih stvari", posvećujući se bezrezervno hrabrim projektima i stavljajući se na kocku čak i kada se suočava s novim i izazovnim scenarijima.

Znak toga je veliki rad kojim se cijela biskupija, upravo ovih dana, posvećuje Jubileju, u prihvaćanju i brizi za hodočasnike i u bezbrojnim drugim inicijativama. Zahvaljujući mnogim naporima, grad se onima koji ovamo dolaze, ponekad i izdaleka, čini kao velika, otvorena i gostoljubiva kuća, a prije svega kao ognjište vjere.

Sa svoje strane izražavam želju i predanost da uđem u ovo ogromno gradilište slušajući, koliko god mogu, svakoga, kako bismo učili, razumjeli i zajedno odlučili: "kršćanin s vama i biskup za vas", kako je rekao sveti Augustin (vusp. Rasprava 340, 1). Molim vas da mi pomognete da to učinim u zajedničkom naporu molitve i ljubavi, sjećajući se riječi svetog Lava Velikog: "Sve dobro što činimo obavljajući svoju službu djelo je Kristovo; i ne nas samih, koji bez njega ne možemo ništa učiniti, nego njime se hvalimo, njime od kojega proizlazi sva učinkovitost našega rada" (Serm. 5, de natali ipsius, 4).

Ovim riječima želio bih zaključiti dodajući one riječi blaženog Ivana Pavla I., koji je 23. rujna 1978., blistavim i spokojnim licem koje mu je već priskrbilo nadimak "Papa osmijeha", pozdravio svoju novu biskupijsku obitelj na ovaj način: "Sveti Pio X.", rekao je, "ulazeći u Veneciju kao patrijarh, uskliknuo je u crkvi sv. Marka: 'Što bi bilo sa mnom, građani Venecije, da vas ne volim?' Nešto slično kažem Rimljanima: mogu vas uvjeriti da vas volim, da vam samo želim služiti i staviti svima na raspolaganje svoju skromnu snagu, ono malo što imam i što jesam" (homilija prigodom preuzimanja posjeda Rimske katedrale, 23. rujna 1978.).

I ja vam izražavam svu svoju naklonost, sa željom da s vama, na našem zajedničkom putu, podijelim radosti i tuge, napore i nade. I ja vam nudim "ono malo što imam i što jesam" i povjeravam to zagovoru svetih Petra i Pavla i tolike druge braće i sestara čija je svetost obasjala povijest ove Crkve i ulice ovoga grada. Neka nas Djevica Marija prati i posreduje za nas.