''Dobro je sve učinio: gluhima daje čuti, nijemima govoriti!''

Draga braćo i sestre,
ovom katehezom završavamo naš hod kroz Isusov javni život, ispunjen susretima, prispodobama i ozdravljenjima.

I ovo naše vrijeme u kojem živimo treba ozdravljenje. Naš svijet prožet je ozračjem nasilja i mržnje koja ponižava ljudsko dostojanstvo. Živimo u društvu koje je oboljelo od svojevrsne ‘bulimije’ povezanosti na društvenim mrežama: previše smo povezani, bombardirani slikama, ponekad i lažnima ili iskrivljenima. Preplavljeni smo mnoštvom poruka koje u nama bude oluju proturječnih emocija.
U takvom ozračju u nama se lako može roditi želja da sve ‘ugasimo’. Možemo doći do toga da više ništa ne želimo čuti. Naše riječi također riskiraju da budu pogrješno shvaćene i tada smo u napasti zatvoriti se u šutnju, u neku vrstu nekomunikativnosti gdje, premda smo blizu jedni drugima, više nismo u stanju izgovoriti ni ono najjednostavnije i najdublje.
U tom smislu želim se danas zadržati na jednom evanđeoskom odlomku iz Markova evanđelja koji nam prikazuje čovjeka koji nije mogao ni govoriti ni čuti (usp. Mk 7,31-37). Baš kao što se može dogoditi i nama danas, možda je i taj čovjek odlučio prestati govoriti jer se nije osjećao shvaćenim, a prestao je slušati jer ga je ono što je čuo razočaralo i ranilo. Zapravo, on ne dolazi sam k Isusu, već ga drugi dovode k Njemu. Mogli bismo pomisliti da su ga ti ljudi doveli jer ih je zabrinula njegova izoliranost. Kršćanska zajednica u tim je osobama vidjela i sliku Crkve koja svakog čovjeka vodi k Isusu kako bi mogao čuti Njegovu riječ. Događaj se zbiva na poganskom području, u ozračju gdje mnogi glasovi nastoje nadglasati Božji glas.
Isusovo ponašanje isprva se može činiti čudnim jer uzima tog čovjeka i odvodi ga nasamo (r. 33a). Kao da time još više naglašava njegovu izoliranost, ali zapravo nam pomaže shvatiti što se krije iza njegove šutnje i zatvorenosti, kao da je prepoznao njegovu potrebu za intimnošću i blizinom.
Isus mu prije svega nudi tihu blizinu, kroz geste koje govore o dubokom susretu: dotiče mu uši i jezik (usp. r. 33b). Ne koristi puno riječi, već izgovara jedinu koja mu je u tom trenutku potrebna: “Otvori se!” (r. 34). Marko nam donosi ovu riječ na aramejskom jeziku, effatà, gotovo da bismo mogli čuti njezin izvorni zvuk i dah. Ova jednostavna i prekrasna riječ sadrži Isusov poziv čovjeku koji je prestao slušati i govoriti:
“Otvori se svijetu koji te plaši! Otvori se odnosima koji su te razočarali! Otvori se životu od kojega si odustao!” Zatvaranje, naime, nikada nije rješenje.
Nakon susreta s Isusom, taj čovjek ne samo da ponovno progovara, nego govori ‘ispravno’ (r. 35). Ovaj prilog, koji evanđelist dodaje, kao da nam želi reći nešto više o razlozima njegove šutnje. Možda je taj čovjek prestao govoriti jer je mislio da ne govori kako treba, možda se osjećao nedostatnim. I svi mi ponekad imamo iskustvo da nas se ne razumije ili da smo pogrješno shvaćeni. Svi mi trebamo moliti Gospodina da izliječi naš način komunikacije, ne samo da bismo bili učinkovitiji nego i da ne bismo povrijedili druge svojim riječima.

Ponovno progovoriti ispravno tek je početak puta, a ne cilj. Isus, naime, zabranjuje tom čovjeku da govori o onome što mu se dogodilo (usp. r. 36). Da bismo Isusa doista upoznali, potrebno je krenuti na put s Njim i proći i kroz Njegovu muku. Tek kad ga budemo vidjeli poniženog i patničkog, tek kad iskusimo spasenjsku snagu Njegova križa, moći ćemo reći da ga istinski poznajemo. Učenikom Isusovim ne postaje se prečicom.
Draga braćo i sestre, molimo Gospodina da naučimo komunicirati iskreno i razborito. Molimo za sve one koji su ranjeni riječima drugih. Molimo za Crkvu da nikad ne prestane voditi ljude k Isusu, kako bi mogli čuti Njegovu riječ, biti njome izliječeni i sami postati njezini glasnici.