Papa: ''Ne upirite prstom u zlo, već se radujte dobru, jer dobro drugoga također je i naše dobro''

''Evanđelje ove nedjelje pripovijeda takozvanu prispodobu o izgubljenom sinu. Ona nas vodi do Božjeg Srca, koje uvijek oprašta sa suosjećanjem i nježnošću. Ona nam govori da je Bog Otac koji ne samo da čeka povratak već se raduje i slavi svoga sina koji se vratio kući nakon što je potratio sva dobra. Mi smo taj sin, i dirljivo je razmišljati o tome koliko nas Otac uvijek voli i čeka'', započeo je Sveti Otac. 

''Ali, u prispodobi se spominje i stariji sin, koji zapada u krizu pred ovim ocem. I mi bismo mogli u sličnoj situaciji zapasti u krizu. Zapravo, u nama postoji i ovaj sin i barem smo djelomično u iskušenju da se složimo s njim: uvijek je obavljao svoju dužnost, nije otišao od kuće, stoga je ogorčen kad vidi kako otac grli njegova brata koji se loše ponašao. On se buni i kaže: 'Evo, toliko ti godina služim i nikada ne prestupih tvoju zapovijed, a za ovog svog sina priređuješ čak i slavlje!''' objasnio je Papa.

''Iz ovih riječi proizlazi problem starijeg sina. On u svom odnosu s ocem sve temelji na čistom obdržavanju zapovijedi, na osjećaju dužnosti. To može biti i naš problem s Bogom: da izgubimo iz vida činjenicu da On jest Otac te živimo na neki način daleku vjeru, sastavljenu od zabrana i dužnosti. A posljedica te udaljenosti jest krutost prema bližnjemu, kojeg se više ne doživljava kao brata. Zapravo, u prispodobi, stariji sin ne kaže ocu 'moj brat', nego 'tvoj sin'. I na kraju prijeti mu opasnost da ostane izvan kuće. Zapravo, kaže tekst: 'ne htjede ući''', rekao je papa Franjo.

''Vidjevši to, Otac izlazi da ga moli: 'Sinko, ti si uvijek sa mnom i sve moje – tvoje je.' On ga nastoji uvjeriti da je za njega svako dijete njegov život. To dobro znaju i roditelji koji se u ovoj situaciji mogu prepoznati. Lijepo je ono što kaže otac u jednom romanu: 'Kad sam postao otac, razumio sam Boga' (H. DE BALZAC, Otac Goriot, Milano 2004., 112). Na ovom mjestu u prispodobi, otac otvara svoje srce starijem sinu i izražava mu dvije potrebe, koje nisu zapovijedi, nego potrebe srca: 'Trebalo se veseliti i radovati jer ovaj brat tvoj bijaše mrtav i oživje, izgubljen i nađe se!' Pogledajmo imamo li i mi u srcu te dvije očeve potrebe: slaviti i veseliti se'', istaknuo je.

''Prije svega slaviti, odnosno očitovati svoju blizinu onima koji se kaju ili su na putu, onima koji su u krizi ili koji su daleko. Zašto bismo to trebali učiniti? Jer to će pomoći u prevladavanju straha i obeshrabrenja, koji mogu proizići iz prisjećanja na svoje pogrješke. Oni koji su pogriješili, često osjećaju prijekor vlastita srca; udaljenost, ravnodušnost i oštre riječi ne pomažu. Stoga, otac smatra da je potrebno pružiti toplu dobrodošlicu, koja potiče da se ide naprijed. A mi, činimo li i mi tako? Tražimo li onoga koji se udaljio, želimo li s njim slaviti? Koliko dobra može učiniti otvoreno srce, istinsko slušanje, iskren osmijeh; treba slaviti, a ne dovoditi u neugodu!'' naglasio je Sveti Otac.

''Osim toga, trebamo se radovati. Tko ima srce koje je u skladu s Bogom, kad vidi čovjekovo pokajanje, ma koliko ozbiljne bile njegove pogrješke, raduje se. Ne zadržava se na grješkama, ne upire prstom u zlo, već se raduje dobru, jer dobro drugoga također je i moje dobro! A mi, znamo li druge vidjeti ovako? Znamo li se radovati zbog drugih? Neka nas Djevica Marija nauči primati Božje milosrđe, tako da ono postane svjetlo u kojem ćemo promatrati svog bližnjeg'', zaključio je papa Franjo.