Političke i društvene okolnosti koje su dovele do rata

Domovinski rat izbio je 1991., no korijeni tog sukoba su dublji te rat u svojoj biti predstavlja kulminaciju višedesetljetnih političkih, društvenih i kulturnih napetosti koje su tinjale pod površinom SFRJ-a. Ovo je sažeti prikaz ključnih čimbenika.

Slabljenje Jugoslavije

Nakon Titove smrti 1980. Jugoslavija je postupno slabjela, što se očitovalo ponajprije u slabljenju gospodarstva i sve manjoj kupovnoj moći, a potom i u jačanju težnji naroda koji su sačinjavali SFRJ da sami kroje svoju sudbinu^[1], što im je pak bilo zajamčeno već prvom rečenicom Ustava SFRJ-a iz 1974.^[2]

U tom smislu nastojanje Saveza komunista Srbije 1990. godine na 14. izvanrednoj sjednici SKJ-a da zagospodare SFRJ-om te nametnu svim zemljama članicama svoje viđenje države – unitarne i centralističke sa središtem u Beogradu – dodatno je narušilo mogućnost očuvanja Jugoslavije. Hrvatska i slovenska delegacija napustile su tu sjednicu, čime je, nakon Tita, i drugi integrativni faktor države nestao te je jedinstvo predočavala još samo JNA^[3] koja je pak već u početcima sukoba zauzimala srpsku stranu. Iako nominalno ni jedan narod nije trebao prevladavati, Srbi su, unatoč tome što su činili 36 % stanovništva, ipak već 1981. sačinjavali čak 60 % časnika JNA-e.^[4]

Velikosrpska politika

Drugi korijen je velikosrpska politika koja je dovela do gore spomenutog raspada SKJ 1990. Povijesno-kulturni korijeni za nju sežu još do Vuka Stefanovića Karadžića i Ilije Garašanina. Karadžićevu se misao u tom pogledu može svesti pod frazu ''Srbi svi i svuda'', da su, naime, svi muslimani, kao i Hrvati koji govore štokavskim narječjem, zapravo Srbi; govorio je o Srbima kao narodu s tri vjere. Garašanin je 1844. prvi iznio velikosrpski program. U suradnji s predstavnicima poljske emigracije u Beogradu izradio je projekt nezavisne države južnih Slavena sa središtem u Beogradu, ali koja nije i unitaristička. Ipak, među srpskim su političarima prevladale Karadžićeve ideje te je tako Garašanin preradio nacrt iz 1844. te iznio dugoročne ciljeve poput ujedinjenja sveg srpstva.^[5] Te su ideje oživljene u predvečerje raspada Jugoslavije, 1986. godine, kad Srpska akademija nauka i umetnosti objavljuje takozvani Memorandum SANU koji govori o ugroženosti Srba te zagovara preustroj SFRJ. Ispočetka je taj dokument bio poznat samo intelektualnim i političkim krugovima, no preko njegove kritike u Večernjim novostima 1989. godine sadržaj mu je postao poznatim široj javnosti.^[6]

Propaganda

Uz povijesne ideje o srpskoj nadmoći veliku je ulogu za izbijanje rata igrao i propagandni aparat, jer je odigrao ključnu ulogu u formiranju raspoloženja javnosti i pripremi terena za sukobe. Slobodan Milošević na vlast je došao 1987. Ubrzo dolazi do smjene direktora Izdavačkog i štamparskog preduzeća Politika te je osnovan i Međuredakcijski kolegijum koji je mogao utjecati na novinare. Time je zacrtan novi smjer u svim tiskovinama te je započelo poticanje ideje srpskog jedinstva u vidu svih Srba u jednoj državi, kao i veća propaganda o srpskoj ugroženosti u Jugoslaviji.^[7]

Kako su dnevne novine ''Politika'' bile najtiražnije i najutjecajnije, uvelike su doprinijele stvaranju klime koja je pogodovala netrpeljivosti prema drugim narodima u Jugoslaviji, ispočetka prema Albancima u kontekstu Antibirokratske revolucije (nemira koji su rezultirali ukidanjem autonomije Vojvodine i Kosova), a od druge polovice 1989. i prema Hrvatima. U takvom ozračju intenzivno se reaktualiziralo temu NDH te se krivnju za zločine nad Srbima pokušalo prenijeti na cijeli hrvatski narod.^[8]

Nadalje, razmotrimo samo sljedeće naslove iz 1990.: ''Koreni mržnje i genocida nad Srbima''; ''Srpski opanak na dnu jame''; ''U krvavim orgijama učestvovali su i katolički sveštenici''; ''Hrvatski specijalci bacali srpsku decu'' itd. Lažno izvještavanje nije se ograničavalo samo na tisak, čega je primjer Radio Knin početkom srpske pobune 17. kolovoza 1990.^[9]

Nadalje, primjerice, kad su srpski pobunjenici zauzeli pakračku policijsku postaju, hrvatske su snage krenule u povrat postaje pod svoj nadzor, u što se umiješala i JNA, formalno kako bi razdvojila sukobljene strane, a zapravo kako bi zaštitila pobunjenike. Naslovnica Večernjih novosti taj događaj opisuje ovako: ''masakr golorukog naroda'', a dalje se navodi da je u napadu na Pakrac sudjelovalo ''8000 redarstvenika, specijalaca i do zuba naoružanih pripadnika HDZ-a'', kao i da je prema neslužbenim informacijama ubijeno 11 Srba, iako nitko nije smrtno stradao. Reakcije na skupovima koji su organizirani su dakako bile: ''Hoćemo u Pakrac'', ''Branićemo Krajinu'' i sl. Na beogradskom skupu govorio je Antonije Isaković, jedan od autora Memoranduma SANU, koji je istaknuo da se probudila Srbija, kao i srpski narod u Bosni i Krajini.^[10]

Glede optužbe da je Hrvatska ta koja je uzrokovala rat svojim odcjepljenjem, dodajmo još da su planovi za tzv. Krajinu postojali već prvom polovicom 20. st.^[11], kao i da je srpska pobuna 90-ih ''izbila četiri mjeseca prije proglašenja novog Ustava, kojim su srpskoj manjini, jednako kao i ostalima, bila zajamčena sva građanska prava u skladu s normama Ujedinjenih naroda.''^[12] Spomenimo izjavu Vasilija Krestića, srpskog povjesničara i akademika koji je ustvrdio da je Hrvatski sabor stvorivši od Srba nacionalnu manjinu ''srpskom narodu u celini objavio građanski rat te da on snosi odgovornost za taj rat''^[13].

Uzmemo li dakle u obzir slabljenje Jugoslavije i volju naroda za izlaskom, kao i provalu velikosrpske ideje iz intelektualnih krugova u širu javnost, a pogonjenu predodžbom o srpskoj ugroženosti, neizbježno je da su krenuli nemiri što su se razbuktali u otvoreni rat.

^[1] Zdenko Radelić, Hrvatska – jugoslavenska I komunistička epizoda, u: Domovinski rat i raspad Jugoslavije, Julija Barunčić Pletikosić – Andriana Benčić Kužnar (ur.), Sveučilišna naklada, 2024., 45-46.

^[2] To je dvojba koja je postojala u jugoslavenskom ustavnom pravu, naime imaju li prema ustavnoj formulaciji pravo na otcjepljenje republike ili narodi. Srpska je pozicija 1990. bila da Srbi imaju pravo ostati u Jugoslaviji i kad Hrvatska iz nje izađe. Međutim, kako bi se narodi mogli odcijepiti ako li ne u okviru republika kojima narodnosno pripadaju, i što onda „samoodređenje“ zapravo znači - da će osobe na teritoriju jugoslavenskih saveznih republika proglašavati da su one same van Jugoslavije?

^[3] Ivan Radoš – Natko Martinčić Jerčić, Kronologija važnijih događaja u Republici Hrvatskoj od siječnja 1990. do 15. siječnja 1998. godine, u: Domovinski rat i raspad Jugoslavije, Julija Barunčić Pletikosić – Andriana Benčić Kužnar (ur.), Sveučilišna naklada, 2024., 86-87.

^[4] https://en.wikipedia.org/wiki/Yugoslav_People%27s_Army

^[5] Željka Križe, Uloga srbijanske propagande u pripremi agresije na Republiku Hrvatsku – politička i ratna propaganda od 1985. do 1991. godine, u: Domovinski rat i raspad Jugoslavije, Julija Barunčić Pletikosić – Andriana Benčić Kužnar (ur.), Sveučilišna naklada, 2024., 51-52.

^[6] Isto, 56.

^[7] Isto, 57.

^[8] Usp. Npr. Isto, 55-62.

^[9] Isto, 61-62.

^[10] Isto, 65-66.

^[11] Usp. Ante Nazor, Kontinuitet velikosrpske politike kao uzrok rata u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini početkom 1990-ih, u: Domovinski rat i raspad Jugoslavije, Julija Barunčić Pletikosić – Andriana Benčić Kužnar (ur.), Sveučilišna naklada, 2024., 71-84.

^[12] Isto, 63.

^[13] Vasilije Krestić, Novi povratak na staro, NIN, Beograd, g. 40. br. 2088, 4. 1. 1991., 16-17. Citirano prema: Željka Križe, Uloga srbijanske propagande u pripremi agresije na Republiku Hrvatsku – politička i ratna propaganda od 1985. do 1991. godine, u: Domovinski rat i raspad Jugoslavije, Julija Barunčić Pletikosić – Andriana Benčić Kužnar (ur.), Sveučilišna naklada, 2024., 63.