Priča bračnog para Vorgić kao inspiracija za radostan brak (I. dio)

Klaudiju i Matiju Vorgić život je oboje u jednom trenutku naveo u Dubai gdje su se i upoznali te su se nakon 15 dana i zaručili.

„On je u tih 15 dana, koliko smo se poznavali, imao hrabrosti reći: „Gotovo! To je to! Idemo živjeti skupa, ti si žena mog života!“ – svjedoči Klaudija. 

Klaudija, čija je majka rođena Makedonka a otac Hrvat, iz prvog braka je imala jednog sina. Brzo nakon zaruka, Klaudija je zatrudnjela i tako su svoje preseljenje u Dubai odgodili te su se odselili 6 mjeseci nakon rođenja prvog djeteta. Vrijedi istaknuti kako je Matija odlično prihvatio Klaudijinog prvog sina, Pavla, te su ubrzo postali nerazdvojni: 

„Kada ga je Pavao vidio na našem civilnom vjenčanju, odmah je izustio: „Matija, Matija... od sada si mi ti pravi tata!“ I stvarno, u tih 20 godina, nikada ga nije nazvao njegovim imenom.“  

Iako je kao mala išla u crkvu, Klaudija iskreno priznaje da u Boga nije vjerovala. Nije ništa znala ni o Bogu, ni o sakramentima. Proces njenog obraćenja započinje u Dubaiju gdje su je iznenadili islamski vjernici koji su se, bez ikakvih obzira, klanjali svom Bogu na ulicama. Tako se i ona počela polagano moliti Bogu. Suprug joj je, u šali, znao reći: „Vidjet ćeš, jednog dana ću ti kupiti kuću u Zagrebu odmah pored crkve, tako da možeš svaki dan ići na Svetu Misu. I to se, na koncu i dogodilo. Kupili su kuću u Zagrebu, u blizini crkve svetog Leopolda Bogdana Mandića.

„Kada smo došli u Zagreb, u našoj ulici su ljudi parkirali aute prije odlaska na Misu. Bila sam šokirana i u meni se probudila bujica osjećaja. Pitala sam se: „Kako je moguće da ovaj narod toliko hrli u crkvu? Zašto uopće idu u crkvu?“ Zatim sam počela svaki dan, bez da sam ikome govorila, ići u crkvu. Svaki put bih se sakrila kao miš negdje kod ispovjedaonice - da me nitko ne vidi i ne čuje“ – prepričala je Klaudija našem Rafi. 

S obzirom na svoju čežnju u srcu, Klaudija je odlučila porazgovarati s nekim svećenikom ili duhovnikom te je tako došla do svog župnika fra Ivice Brbića. On joj je savjetovao kako bi se trebala vjenčati u crkvi te dovesti djecu na primanje sakramenata. Sin Niko nije imao pričest i potvrdu, a Pavao je imao sve sakramente. Klaudija je, nakon savjeta fra Ivice, dvije godine proživljavala ogromnu muku. 

„Dvije godine sam svaki dan išla na Misu. I svaki dan bih, u redu za pričest, došla pred svećenika držeći prst na ustima. Plakala bih od jutra do mraka jer se nisam mogla pričestiti. Dolazila bih kao malo dijete pred svećenika; samo da mi stavi križić na čelo.“ – istaknula je Klaudija. 

Neka nam ova prelijepa priča bude poticaj da nadiđemo sve različitosti i prepreke u obitelji i društvu te da živimo složno u ljubavi i zajedništvu. Iako se ponekad čini kako su različitosti nepremostive, priča bračnog para Vorgić pokazuje nam suprotno.

*Cilj otvaranja naše rubrike ''Različiti. Svoji. Jednaki'' jest potaknuti kritičko mišljenje i osvijestiti sveopću populaciju o potrebama i pravima onih najslabijih i najranjivijih među nama, a to su prije svega djeca, samohrane majke s djecom i štićenice domova, a sve u svrhu ostvarivanja i provedbe najviših vrednota ustavnoga poretka. Želimo pokazati kako nasilju nije mjesto u civiliziranom društvu te kako smo ravnopravni u različitosti jer ona nije nešto loše, već različitost obogaćuje svijet u kojem živimo. Isto tako, žene su većinom manje plaćene nego muškarci i teže dolaze do viših pozicija, manje su zastupljena njihova postignuća u medijskom prostoru, na što želimo također ukazati, kao i na predrasude prema muškarcima, npr. kada su oni ti koji trpe nasilje u obitelji i dr. važne problematike. Stoga nam je želja da se i nevladine udruge još više zauzimaju za ravnopravnost spolova i provedbu Ustava Republike Hrvatske. Projekt je sufinancirala Agencija za elektroničke medije, iz Fonda za pluralizam.