Problem samoće

Budući da smo uronjeni u užurbanost suvremenog društva i da nas takav način života neizbježno povezuje s mnoštvom ljudi i da svakodnevno primamo bezbroj raznih informacija, svakome od nas, s vremena na vrijeme, dobro dođu trenuci mira i tišine. U redu je uzeti vremena samo za sebe i „napuniti životne baterije“ uživajući u samoći, ali nikako nije dobro ako se potpuno odvojimo od svijeta. Čovjek je društveno biće i potreban mu je drugi. Komunikacija se ne ostvaruje jednostrano, već je potreban JA – TI odnos, a upravo to najčešće nedostaje starijim osobama koje su nerijetko osamljene. To posebice vrijedi za one teško pokretne ili nepokretne. Svjedoci smo kako danas mnogi starci žive sami, daleko od svojih najmilijih, često osuđeni na sjedenje ispred televizijskih ekrana. Njima treba poticaj – društvo i ljubav, kako bi vidjeli da nisu sami. Sve ovo ne govorim napamet, već iz vlastitih primjera.

S vremena na vrijeme, odem na selo i tamo posjetim svoju kumu – ženu od 94 godine. Iako je iza nje mnogo ljeta, sačuvala je bistar um i oštrinu pamćenja. Međutim, godine su ipak uzele maha, stoga je ova vremešna starica teško pokretna, zbog čega se o njoj brine jedna njegovateljica. Za vrijeme našeg posljednjeg susreta požalila mi se kako više bez tuđe pomoći ne može izaći na dvorište i vidjeti ulicu. Posljednje atome snage ulaže kako bi nedjeljom prisustvovala slavlju svete Mise, ali i to joj predstavlja sve veći problem.

„I tako ti je to, moj dječače, dani su mi postali isti. Ali samoća...oooo, samoća...ona me najviše ubija. Sve ove bolesti nekako, ali samoću ne mogu podnijeti. Nije me strah smrti, strah me samoće. Bojim se da ću otići s ovoga svijeta potpuno sama...“

Ove njene riječi jako su me pogodile, ostavljajući u meni snažan utisak. Potaknule su me na dublje razmišljanje o životu. Vjerojatno ne razmišljamo o samoći dok nam se ona ne dogodi, kao što ne razmišljamo o puno drugih stvari. Dok smo mladi, ne brinemo o starosti, ali ona dolazi. I mi ćemo jednoga dana biti stari i bolesni, neki od nas možda i prikovani za krevet. Koliko li će nam tada značiti samo jedan kratak posjet drage nam osobe? Odgovor sam pronašao u očima svoje kume. I nekako, dok promatram njihovu morsku dubinu, vidim negdje davno izgubljenu mladost. Vidim čežnju i potrebu za društvom. Ali vidim nadu i sreću zbog mog nenadanog posjeta. Meni predug, njoj opet previše kratak, ali dragocjen. 

Stoga, ne zaboravimo naše stare i bolesne. Ne dopustimo da osobe s invaliditetom ostanu bez igdje ikoga. Ljudi u potrebi nalaze se posvuda oko nas. I upravo danas, kada imamo dojam da smo povezani sa svima, zapravo smo jako, jako razdvojeni. A nema ništa ljepše od toplog ljudskog pogleda i spoznanja da je nekome stalo do tebe. Ne trebamo učiniti mnogo, samo biti ljudi.
 

*Glavni cilj otvaranja naše nove rubrike ''Vrijediš više'' jest pokazati svakoj osobi s invaliditetom (tjelesnim ili psihičkim) da je vrijedna, nezamjenjiva i potrebna društvu u kojem živi. Uz to, svaka osoba posjeduje intrinzično dostojanstvo ljudske osobe i moraju joj biti osigurana sva osnovna ljudska prava. Nastojimo donositi svjetlost u tmurnu svakodnevnicu i boriti se protiv svakog oblika stereotipa i predrasuda, kao i protiv nasilja koje bi bilo usmjereno prema osobama s invaliditetom. Projekt je sufinancirala Agencija za elektroničke medije, iz Fonda za pluralizam.