Rekla sam: “Dosta je!”

Možemo reći kako je konzumacija alkohola općeprihvaćena u našem društvu. Kad se nešto slavi, kad se tuguje, iz navike ili iz dosade, ispijanje alkohola postalo je svojevrsni dio kulture. I sve je u redu dok se ne pretjera, a kad pretjerivanje u uživanju alkohola postane učestalo, onda već možemo govoriti o začetcima alkoholizma. Na početku, valja ga definirati i to na dvojak način, kako to navodi Enciklopedija.hr.

U psihologiji, dugotrajno i prekomjerno uživanje alkoholnih pića, koje dovodi do promjena u doživljavanju i ponašanju, šteti zdravlju i onemogućava uspješno udovoljavanje socijalno-ekonomskim zahtjevima s kojima je pojedinac suočen.

U psihijatriji, primarna kronična bolest na čiji razvoj i očitovanje utječu genetski i psihosocijalni čimbenici. Alkoholizam dovodi do prerane smrti, do tjelesnih oštećenja (želuca, jetre, srca, krvnih žila, bubrega, perifernih živaca, mozga, žlijezda s unutarnjim lučenjem i kože), do duševnih promjena (delirium tremens, Korsakovljeva psihoza, ljubomora) i do socijalnih problema (u obitelji i na radu, prometne nesreće, osiromašenje, ubojstvo i samoubojstvo). Promjena ličnosti očituje se kao gubitak etičkih normi uz kaznene delikte i prostituciju.

Mnogi koji imaju problem s alkoholom tu činjenicu ne žele priznati samima sebi, a ni drugima. Isto tako, teško je pronaći blisku osobu nekog alkoholičara koja je spremna progovoriti o tom problemu. Stoga zahvaljujemo hrabroj Dubravki iz sjevernog dijela Hrvatske koja je s nama spremno podijelila svoja negativna iskustva s mužem alkoholičarom. U gore navedenom opisu alkoholizma podebljali smo određene termine: doživljavanje, ponašanje, duševne promjene, ljubomora i gubitak etičkih normi. Sve navedeno Dubravka je, od svoga muža, osjetila na sebi.

“M. je inače bio miran i tih, rekla bih i povučen. Nije volio plesati, osim kad popije. Tada bi mu se i jezik razvezao. Znao se on i prije napiti kao deva, ali pijanstvo je postalo intenzivnije nakon što je prestao raditi. Otišao je u prijevremenu mirovinu. Mislim da ga je to dotuklo”, ispričala nam je Dubravka.

“Valjda je počeo piti iz dosade, ne znam. Išao je svaki dan u birtiju i kladionicu. I tako je počeo s vrijeđanjem, a kasnije mi je i prijetio. Jako je psovao kad bi bio pijan, baš jako. Svašta mi je znao reći. Nisam znala što da radim. Bila sam tužna. Nisam imala snage svoju muku podijeliti ni s najbližom susjedom. Sve sam držala u sebi. I tako, godine su prolazile, a on je bio sve gori. Ljubomoran je bio. Optuživao bi me da imam drugoga i govorio kako će ubiti i mene i njega.”

“Htjela sam reći: ‘Dosta! Sredi se i misli na mene.’ Nismo više bili mladi, on je zašao u šezdesetu, ja u pedesetisedmu. Željela sam u miru dočekati starost. Ali, on je totalno izgubio pojam stvarnosti. I tako jedne večeri me je pijan udario. Najprije pljuska, pa još jedna, pa još jedna... Nisam se ni ja dala, uzvratila sam mu. Bio je previše pijan za pravi okršaj. Zato sam ga drugo jutro dočekala i sve mu rekla u lice. Tada sam odlučila da je stvarno dosta. Nazvala sam sina u Frankfurt i sve mu ispričala. Pojadala sam se i susjedi. I dobro je da sam to tada odmah napravila, tko zna što bi sve dalje bilo. A možda sam predugo čekala i s tom odlukom. Da sam ranije rekla kako je dosta, možda me ne bi udario, tko zna...”

Dubravkin muž danas je na liječenju od alkoholizma, ali više ne žive zajedno. Ova hrabra žena odlučila je podići svoj glas, na čemu joj skidamo kapu. Štoviše, odlučila je progovoriti o ovoj teškoj i bolnoj temi. I na tome smo joj zahvalni. Na kraju razgovora pitali smo ju o budućnosti s mužem.

“Rekla sam mu: ‘Kad dođeš k pameti, slobodno se vrati. Ali, ne smiješ piti.’ Znam da i on pati, kao i ja. Dobar je on čovjek, ali taj alkohol je vrag. Vidite što mu je učinio. Zaludio ga je do te mjere da digne ruku na mene. Za takvog se čovjeka nisam udala. A sada mogu reći i drugim ženama da u ovakvoj situaciji, kad muž pije, psuje i vrijeđa, kažu: ‘Dosta je!’ I to trebate, drage moje, reći prije nego što poleti prvi šamar.”

*Cilj otvaranja naše nove rubrike ''Različiti. Svoji. Jednaki'' jest potaknuti kritičko mišljenje i osvijestiti sveopću populaciju o potrebama i pravima onih najslabijih i najranjivijih među nama, a to su prije svega samohrane majke s djecom i štićenice domova, a sve u svrhu ostvarivanja i provedbe najviših vrednota ustavnoga poretka. Želimo pokazati kako nasilju nije mjesto u civiliziranom društvu, te kako smo ravnopravni u različitosti, jer ona nije nešto loše, već različitost obogaćuje svijet u kojem živimo. Isto tako, žene su većinom manje plaćene nego muškarci i teže dolaze do viših pozicija, manje su zastupljena njihova postignuća u medijskom prostoru na što želimo također ukazati, kao i na predrasude prema muškarcima npr. kada su oni ti koji trpe nasilje u obitelji i dr. važne problematike. Stoga nam je želja da se i nevladine udruge još više zauzimaju za ravnopravnost spolova i provedbu Ustava Republike Hrvatske. Projekt je sufinancirala Agencija za elektroničke medije, iz Fonda za pluralizam.