Što kada muškarac nije podrška ženi?

Pobačaj je zasigurno jedna od vrućih tema oko koje se uvijek žestoko polemizira, kako u javnosti, tako i u privatnim krugovima. Činjenica jest kako život počinje začećem, ali u tu priču se uvijek upleću i takozvana „reproduktivna prava“, „ženska prava“, „pravo na slobodu i autonomiju tijela“ i slično. Mi ovdje ne želimo raspravljati o tim pitanjima, već istaknuti tužnu istinu, a ona nam kaže kako se žene često odlučuju na pobačaj zbog toga što nemaju podršku svojih partnera - muškaraca. Da, u takvim slučajevima možemo slobodno istaknuti kako je muškom rodu nedostajala hrabrost u suočavanju s životnim izazovima. Ovu tezu potvrđuje i životna priča mlade majke koja je unatoč protivljenju svoga dečka odlučila iznijeti trudnoću do kraja i na svijet donijeti svoga sina. Zbog delikatnosti situacije i zaštite privatnosti osobnih podataka u tekstu ćemo koristiti izmišljena imena.

„Radila sam u jednoj zagrebačkoj osnovnoj školi i u jednom noćnom izlasku upoznala Luku. Viđali smo se neko vrijeme, a ja sam se zaljubila. Jako sam se zaljubila, više nego ikada prije. Sviđao mi se fizički, bio je sportaš i radio je kao osobni trener. I tako smo nakon nekog perioda spavali zajedno. Nisam to željela, ali sam se plašila da će me ostaviti ako se fizički ne zbližimo. Već nekoliko tjedana kasnije saznala sam da sam trudna. Bio je to veliki šok za mene. Prihvatila sam to. Prvo sam rekla najboljoj prijateljici a onda i Luki. Njemu se to nije svidjelo. Bio je iznenađen i ljut. Kako se to njemu moglo dogoditi? Zašto nisam pazila? To su neka pitanja koja mi je doslovno bacio u lice. Nisam znala kako bih reagirala u tome trenutku. Govorila sam mu kako ćemo dobiti dijete a on nije želio ni čuti za to. Želio je da pobacim. On nije bio spreman postati otac. Morao se usredotočiti na karijeru, kako je govorio...“

U svom daljnjem emotivnom svjedočenju Marija je ispričala kako je toga dana bila iznimno emotivno povrijeđena od strane svoga dečka. Rekao joj je kako ne osjeća ništa prema njoj i kako mu nije čak ni privlačna. Ovo je jako negativno djelovalo na Mariju. Kaže kako je danima plakala ali i kako je pronašla podršku u svojoj najboljoj prijateljici i roditeljima.

„Ovo između nas je pogreška – to mi je rekao. I vršio je pritisak na mene. Kukavički. Nije se više sa mnom želio ni vidjeti. Čak se nije htio javiti ni na mobitel, već je slao poruke. I ne znam koliko je prošlo, možda i više od mjesec dana kad smo se napokon ponovno našli u živo i porazgovarali oči u oči. Rekla sam mu kako ću roditi naše dijete. I namjerno sam istaknula kako je dijete naše – nije neka pogreška i nije krivo. Mi smo krivi. Neodgovorno smo se ponašali, ali zbog toga ne možemo ubiti naše dijete. Vjernica sam i pobačaj nije dolazio u obzir.“

Marija nije znala kako će dalje i hoće li se u kojem trenutku Luka predomisliti i odlučiti da ipak budu zajedno, ali je hrabro odlučila - darovat će novi život.

„Eto, prošlo je već skoro dvije godine od toga. Rodila sam Lovru koji će navršiti godinu dana za dva tjedna. Ne, to nije bila pogreška - bila je to najljepša odluka koju sam mogla donijeti. Trebala bih se uskoro vratiti na posao. Morat ću to. Roditelji će mi pomoći u čuvanju i odgoju, s time nemam problema. A Luka? On ga dođe pogledati jednom ili dva puta mjesečno. Govori kako će mu urediti sobu kad malo poraste. Vidjet ćemo. Znam da je djeci potrebna ljubav. Ja ću svome Lovri pružiti svu moguću ljubav. Bit ću tu za njega koliko god to bude moguće, čak i u slučaju da ga otac zaboravi“, posvjedočila je Marija.

Na kraju našeg razgovora je naglasila kako svome bivšem dečku ništa ne zamjera. U jednoj svađi mu je (među ostalim) oštro vikala kako je kukavica, ali mu se i kasnije ispričala zbog toga. „I ja sam bila kukavica kad sam pristala spavati s njim. Odgovornost je podjednaka na meni i na njemu“, rekla je i ponovila kako dijete nije krivo i ne smije ispaštati zbog grijeha svojih roditelja.

Mi se ovim putem zahvaljujemo ovoj hrabroj majci što je uopće željela s nama podijeliti svoju životnu priču koja nije nimalo ugodna, ali ipak ima sretan epilog - život je pobijedio. Pa neka i ovo svjedočanstvo bude tračak nade svim ženama koje nemaju podršku svojih muškaraca - budite hrabre i nemojte odustati. Pred ljepotom novoga života padaju sve barijere, a svaki problem preobražava se u priliku.

*Cilj otvaranja naše rubrike ''Različiti. Svoji. Jednaki'' jest potaknuti kritičko mišljenje i osvijestiti sveopću populaciju o potrebama i pravima onih najslabijih i najranjivijih među nama, a to su prije svega djeca, samohrane majke s djecom i štićenice domova, a sve u svrhu ostvarivanja i provedbe najviših vrednota ustavnoga poretka. Želimo pokazati kako nasilju nije mjesto u civiliziranom društvu te kako smo ravnopravni u različitosti jer ona nije nešto loše, već različitost obogaćuje svijet u kojem živimo. Isto tako, žene su većinom manje plaćene nego muškarci i teže dolaze do viših pozicija, manje su zastupljena njihova postignuća u medijskom prostoru, na što želimo također ukazati, kao i na predrasude prema muškarcima, npr. kada su oni ti koji trpe nasilje u obitelji i dr. važne problematike. Stoga nam je želja da se i nevladine udruge još više zauzimaju za ravnopravnost spolova i provedbu Ustava Republike Hrvatske. Projekt je sufinancirala Agencija za elektroničke medije, iz Fonda za pluralizam.