Što nas sprječava da se dajemo?
Gdje je ta zaprjeka koja nas zatvara u sebe, a odvaja od drugih?
"Blaženije je davati nego primati." (Dj 20,35)
Vjerojatno smo svi puno puta čuli ovu rečenicu, pa sigurno i pokoji put poslušali neko duže predavanje, propovijed ili priču o dobrobitima davanja. Znamo i da su brojni veliki ljudi u povijesti davali sebe, svoje vrijeme, znanje, novac i talente kako bi služili drugima, svojoj lokalnoj sredini, ali i cjelokupnom društvu.
Čak su i znanstvena istraživanja pokazala da pomaganje drugima utječe na razinu sreće kod pojedinca.[1] Iako su te znanstvene spoznaje dragocjene, ruku na srce, manje-više nisu ni bile neophodne.
Dovoljno je malo promotriti ljude oko sebe i ubrzo bi se dalo zaključiti da ljudi usmjereni na sebe gaje puno manje one životne, istinske radosti u odnosu na ljude koji su voljni služiti, ljubiti i davati sebe drugima.
"Dobra djela su karike koje tvore lanac (kolajnu) ljubavi", tvrdila je svojevremeno majka Tereza, vjerujući kako njezino dobro djelo ne će ostati samo u sebi, nego će se granati dalje te će osoba, koja je primila ljubav, tu ljubav onda moći davati drugima.
Puno toga u našem životu upravo je usmjereno na primanje i to – samo po sebi – nije loše. Moramo puno primiti kako bismo iz – primljenoga – dijelili dalje. I sam ljubljeni apostol Ivan toga je bio svjestan kada je u svojoj poslanici napisao: "U ovom je ljubav: ne da smo mi ljubili Boga, nego – on je ljubio nas i poslao Sina svoga kao pomirnicu za grijehe naše." (1 Iv 4,10)
Svakako, iskustvo primanja ljubavi od bližnjih, pritom mislimo na one koji su nam prvi darovani; naši roditelji/skrbnici pa onda i svi ostali, a nadasve to iskustvo da smo ljubljeni od Boga, temeljni su za naš život i naše djelovanje.
Nužno je da si dopustimo biti voljeni: od Boga, od drugih, ali i od samih sebe. Nama je to, nažalost, zbog različitih trauma iz djetinjstva i neprestanih razočaranja, u pravilu, puno teže konkretno prihvatiti. U svoj karakter upisali smo brojne obrambene mehanizme pomoću kojih blokiramo primanje bilo kakve ljubavi, te se nauštrb toga, zatvaramo u sebe.
No, samo se onaj koji je svjestan koliko je toga besplatnog i nezasluženog primio može nesebično davati drugima.
Što nas onda sprječava da se dajemo? Možda samo jedno: to što nismo uistinu svjesni koliko nam je toga Bog darovao, što ne promatramo križ koji u sebi najbolje odgovara na pitanje: "Koliko sam ljubljen?"
"Uistinu, Bog je tako ljubio svijet te je dao svoga Sina Jedinorođenca da nijedan koji u njega vjeruje ne propadne, nego da ima život vječni." (Iv 3,16)
*Cilj rubrike "Zdravo društvo" je promicanje zdravlja i zdravstvenog odgoja, s posebnim naglaskom na promicanje mentalnog zdravlja te prevenciju porasta kroničnih bolesti, stresa, anksioznosti, depresije i nezdravih životnih navika. Želimo raditi na promociji svega onoga što je dobro, poticajno i korisno za ljudsko zdravlje te upozoravati na sve ono što našem zdravlju šteti. Projekt se financira sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.
[1] Weiss-Sidi, M., & Riemer, H. (2023). Help others-be happy? The effect of altruistic behavior on happiness across cultures. Frontiers in psychology, 14, 1156661. https://doi.org/10.3389/fpsyg.2023.1156661
