Svjedočanstva sudionika Domovinskog rata

Mnogo je toga napisano o Domovinskom ratu, no postoji mnogo neispričanih priča, a njih je koliko i ljudi što su ih proživjeli. Rat je prije svega jedno traumatsko iskustvo te nam tako svaki njegov vojni, pa i civilni sudionik može ispripovjediti brojne događaje i anegdote koji su mu se snažno usjekli u sjećanje. Govorimo dakle o obilnom materijalu. Imajući pak u vidu činjenicu da svaka zajednica mora imati dominantni narativ o minulim događajima želi se uopće nazivati zajednicom, ne čudi što osim većine osobnih narativa koji su s njime u većoj ili manjoj mjeri u skladu postoje i oni koji to u većoj ili manjoj mjeri nisu. Nerijetko se tako u neformalnim razgovorima može čuti, primjerice, teorije o padu Vukovara i podjeli Bosne, kao i o događajima tijekom ili nakon Vojno-redarstvene operacije Oluja ili naravi Međunarodnog kaznenog suda za prostor bivše Jugoslavije. Na temelju dokumenata i izjava samih aktera o prvim dvjema stvarima možemo sa sigurnošću reći kako nemaju povijesnog utemeljenja, za Oluju da zločini pojedinaca s hrvatske strane nipošto nisu bili izraz volje vodstva, a za međunarodni kazneni sud da, koliko god bio politički te nam se činilo da presude izjednačavaju krivnju, ipak podvlačenjem crte vidimo da je očito tko je bio agresor, a tko žrtva. Primjerice, cijelo je vodstvo tzv. RSK osuđeno na dugogodišnje zatvorske kazne. Ne ulazeći ipak preduboko u rasprave oko pojedinih pitanja, predstavit ćemo ovdje, neka osobna svjedočanstva ljudi koji su ratna zbivanja proživjeli kao civili, branitelji, liječnici, studenti, itd. pritom se služeći knjigom dr. sc. Andriane Benčić Kužnar, Sjećanje na Domovinski rat.

Za početak, napomenimo da na percepciju svih zbivanja, pa tako i onih u Domovinskom ratu, nemalo utječu i osobne kategorije poput političkog opredjeljenja i obiteljske povijesti te tako ni na bivšu državu iz koje je RH izašla, kao ni na početak demokratskih promjena, nemaju svi jednake poglede. Glede bivše države: „Znate što ću vam reći, bratstvo i jedinstvo nije postojalo! Ono je postojalo na papiru i u glavama ljudi koji su vladali državom“; „Bratstvo i jedinstvo je za mene bilo nešto puno više od parole. Ja jednostavno, za mene to nije bila parola, za mene je to bio život.“ Glede pojave višestranačja i pobjede HDZ-a: „Mi smo računali da je sad došlo vrijeme da možemo reći tko smo i što smo“; „“On je [Tuđman] samo s novom osnovom legitimnosti zapravo nas vratio u doba poslije '45.“

O strahotama samog rata i napada na hrvatske gradove dovoljno je navesti samo par primjera. Navedimo Saborsko i Vukovar. „Sam pad... to je bilo... tad je gorilo, što se kaže, nebo i zemlja. Tad, kad smo se neki našli okolo, koji su uspjeli preko Bosne, preko Like, nisu mogli vjerovati da nas ipak nije toliko izginulo koliko smo računali [...] To je bilo... ne možeš protiv tenkova, on ti uzvraća istom vatrom. [...] Oni su kasnije, što su strijeljali i civile i okolo što su pobili, to su sve bacili po jamama“; „Kad su ti vojnici otišli, e onda je počelo bombardiranje totalno, onda su bombe počele padati avionske i po gradu. Uglavnom, od kolovoza do 20. studenog to je bilo dnevno tisuće, tisuće granata, bombe. Mislim, to je bilo prestrašno. To u najgorim horor-filmovima, ove što sad gledaš naučne fantastike, to je totalno uništenje bilo“.

K tome se i u gradovima koji su bili iza crte vidjelo da je zemlja u ratu, pa tako i u Zagrebu i Splitu: „U Zagrebu je u 3-4 ujutro svirana prva uzbuna [...] To je bio jedini dan kad sam se ja potpuno izgubila. Razgovarala sam s prijateljicom, strašna depresija se osjećala, ona mi je rekla kako je depresivna. Nitko više nije izlazio van, baš se osjećalo u zraku da više ništa ne štima“; „Vlada je strah. I ljudi su većinom bili izmanipulirani na neki način ili međusobnim razgovorima širili nekakve glasine o ovoj i onoj opasnosti, a s druge strane je bilo i realnih stvari na koje je trebalo pazit. Nisi bija zapravo siguran čemu vjerovat“

Živjelo se skromnije i pažljivije: „Onda smo doma gledali televiziju, družili se, pričali. Uglavnom vam se to svodilo ujutro voda i kruh, svatko kod sebe doma. Poslijepodne se ode na brod, sačeka se brod, vidi se tko je došao. Međusobno malo popričamo, vratimo se kući. U 8 sati navečer je policijski sat. Prije 8 sati uzmeš još dvije kantice vode za WC, zatvoriš prozor, vrata, sve. Nije se smio vidjeti tračak, tračak svjetla. Nismo imali struje, ali ni svijeća. Znači, morao si sve dobro, dobro zatvoriti da se slučajno ne vidi kakav tračak svjetla jer se pucalo onda u prozore“.

O ubojstvima i logorima je mnogo toga rečeno i napisano, a u pogledu imovine navedimo nekoliko primjera. O tome što je vidio koncem listopada 1992. na području od Cavtata do Crne Gore, jedan je sudionik rata rekao: „Jednom riječju, vidilo se ne da je tu prošao ratni vihor, vidilo se je u ostacima tog vihora, vidilo se je ili se čitala mržnja spram svega što je hrvatsko“. Drugi očevici navode kako se uništavanje imovine nije zaustavljalo na pukom granatiranju i paljenju kuća: „Onda gledaš gdje su se potpisali. Onda gledaš, pa što im je ovo trebalo?! I onda se na primjer, nekakva je bila, 'Slobajugend' je bilo napisano, kao Hitlerjugend, u jednoj sobi. A onda je 'BG' i još nešto bilo, i tako“; Na koje smo tragove nailazili. Neki čudni ljudi su bili. Nailazili smo, poslije kad smo išli, te zapaljene kuće. O.K., ali spavali su recimo u nezapaljenoj kući. Spavali su u garaži, a gore je cijeli stan bio... Činili potrebe i spavali u toj istoj garaži. Nismo nikako shvaćali koji su to ljudi. Naletio sam na, u Konštarima odnosno na Pelješcu, cijeli drvored kojega su prstenovali. Razumijem upalit kuću [...] To je trenutak. Ali ovo je trebalo radit, to je bilo jedno dvadeset stabala kojima su prstenovali koru da pomalo usahnu stabla. Odakle to? Zašto?“.

Mnogo je bilo i pljačke: „Najviše šokira poslije kad otkriješ da su taj ratni plijen uzimali kao nešto normalno [...] Izjavljuje Slobodan Leković [...] na Televiziji Novi Sad da su im slali iz dječjeg doma Mladost iz Herceg Novog, slali su im popis toga što im treba. I sad on izjavljuje za novosadsku televiziju: 'Da, dobili smo popis, njima treba stolova, stolica, patika'. I govori: 'Evo ovdje u Mokošici smo našli patike, to smo uzeli.' Naručivali su pljačku. JNA je to uzimala kao nešto sasvim normalno, kao ratni plijen koji se uzima i odnosi“; „Zato vam to govorim o pljački, zato jer su ti zločini bili vrlo često, ako ne i uvijek, povezani baš s pljačkama“.

Međutim, ističe se i velika solidarnost: „Sve bismo mogli žrtvovati, toliko je ljudi bilo. Ništa nam nije bilo teško u tom ratu učiniti za bližnjega“; Mogu vam reći da je bilo dana kad je bilo grozno, a bilo je i dana za ono vrijeme ajmo reći mirovanja, mada linija nikad nije mirovala, ali to puškaranje i to pojedinačno... Recimo dani kad se pojedinačno čula kojekakva granata padne tamo, pa tamo... to ti nije bilo ništa jer čovjek se toliko navikne na to da jednostavno ti je to kao pod normalno. Uspostavljali smo neke nove kontakte, neka nova prijateljstva, neka nova druženja. Velka solidarnost je i veliki optimizam tada vladao, u to vrijeme. Mislim da smo disali kao jedan, nikakvih previranja, nikakvih smicalica, ništa. Čovjek je jednostavno zdušno živio jedan s drugim“; Postojao je veliki osjećaj zajedništva. I najveći osjećaj zajedništva koji sam u obitelji doživio ikad je bio tada tako da je to neka, ako to možemo tako nazvati, pozitivna strana rata jer smo se zaista svi zbližili i bili su tu jedni drugima pri ruci“.

Uzmemo li u obzir ovdje navedena, kao i brojna druga neispričana iskustva, nije za čuditi se kad ljudi i dalje imaju snažna mišljenja o Domovinskom ratu i njegovim uzrocima i posljedicama. Iako je naime završio prije trideset godina, on predstavlja kulturnu traumu. Sam protok vremena ne rješava stvar, to vidimo iz rasprava koje se u Hrvatskoj i nakon više od 80 godina vode o razdoblju Drugog svjetskog rata, a osobito poraća. Kako bi dominantni narativ bio prihvatljiviji većini građana, rješenje je u boljem dijalogu i otvaranju arhiva koji raspolažu sačuvanim dokumentima. Navedimo kako se za 1740 osoba ubijenih ili nestalih tijekom Domovinskog rata i dalje traga.

*Cilj rubrike "Na braniku povijesti" je očuvanje i širenje povijesne istine o Domovinskom ratu, budući da je on temelj suvremene hrvatske države i slobode koju baštinimo. Želimo da se naš narod (kako je to redovito slučaj u Europi i svijetu) ponosi svojom poviješću, herojima, braniteljima i svima koji su svoje živote utkali u stvaranje moderne i suverene Republike Hrvatske. Projekt se financira sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.

Izvori:

Svi citati iz: Andriana Benčić Kužnar, Sjećanje na Domovinski rat, Naklada Jesenski i Turk, Zagreb, 2020.