Potresno svjedočanstvo sestre iz Haitija

Sestra Ana Uložnik, redovnica Družbe Služavki Maloga Isusa, koja je na misijskoj službi u Haitiju, s nama je podijelila razmatranje Božje Riječi. Nit vodilja bili su joj novozavjetni tekstovi (Gal 5,18-25; Lk 11,42-46). Njeno razmatranje, prenosimo u cijelosti.

Dragi vjernici i dragi prijatelji misija!

Božja riječ iz današnjeg misnog čitanja stavlja nas pred konkretno pitanje: Kakva je naša vjera? Je li ona samo lijepa fasada, skup običaja na koje smo navikli, ili živa snaga koja mijenja naš život i svijet oko nas?

Dok nam sveti Pavao u poslanici Galaćanima predivno nabraja plodove Duha (ljubav, radost, mir, velikodušnost), Isus u evanđelju oštro istupa protiv farizeja. Prekorava ih jer pedantno daju desetinu od sitnih začina – metvice i rute – a potpuno zaboravljaju ono najvažnije: pravednost i ljubav Božju.

Kada ove tekstove slušamo u udobnosti naših sigurnih života, lako se distanciramo. No, ako ih ponesemo u misije – konkretno ovdje na Haiti, zemlju koja dugo nosi teško breme siromaštva, gladi, nesigurnosti i otmica – ove riječi postaju nevjerojatno stvarne. Život na Haitiju nas uči da se ovdje ne možemo baviti samo formom. Gladnom djetetu ne možemo samo reći: ja ću se pomoliti za tebe. Ovdje nas vjera poziva da budemo među ljudima i da im pomognemo nositi križ svakodnevice, bilo da je to glad, bolest, osamljenost, napuštenost…

I baš u toj patnji, plodovi Duha sjaje najsjajnije jer ovaj narod pun vjere daje čudesno svjedočanstvo. Kada s njima slavimo svetu misu, vidimo radost kojom oni sudjeluju. Sveta misa je njima zaista slavlje. Posebno je dirljivo gledati majke s malom djecom u naručju kako za vrijeme klanjanja s potpunim povjerenjem prikazuju svoju dječicu Bogu, tražeći od Njega zaštitu. Ti ljudi, koji nemaju ništa od onoga što mi smatramo nužnim za život, pjevaju i slave Boga sa žarom koji je u Europi gotovo izgubljen. Oni su dokaz da radost i mir ne ovise o idealnim životnim uvjetima, nego o Duhu Svetom u duši koja se predala Bogu.

Što to točno znači u svakodnevnom životu osjetila sam kroz jedno toplo, ali i potresno svjedočanstvo koje sam nedavno doživjela.

Jedna nam je siromašna obitelj, u znak duboke zahvalnosti za dobročinstvo koje smo im iskazali, ponudila svoje još nerođeno dijete, koje je majka nosila pod srcem. Rekli su nam, sa suzama u očima, neka nam to dijete bude podsjetnik na dobro koje smo učinili njima i njihovoj djeci. U prvom trenutku ostale smo šokirane. Pitala sam se: „Kako roditelj može dati svoje rođeno dijete?“. No, iza te očajničke geste skrivala se čista zahvalnost ljudi koje je paralizirao strah jer su im druga djeca već odrasla, a životnih je problema napretek.

Polako i s ljubavlju nastojala sam ih približiti Bogu. Rekla sam im da smo im pomogli iz ljubavi prema Gospodinu koji nas je i doveo u njihove živote. Objasnila sam im koliko je za to maleno biće najvažnija upravo blizina roditelja, koja se ničim na ovome svijetu ne može nadomjestiti. Ohrabrila sam ih riječima: „Ne brinite se, mi ćemo biti uz vas i pomoći ćemo vam koliko god možemo. Bog koji je dao dijete, dat će i sve drugo potrebno.“ Ti su roditelji vrijedni radnici; trebalo im je samo pružiti ruku suosjećanja, približiti ih Izvoru i tako odagnati strah. I zaista, u tom su trenutku svoju utjehu i ohrabrenje pronašli u Bogu.

Ovo me iskustvo snažno podsjetilo na riječi nadbiskupa Stadlera koji je govorio: „Isus je naš najveći dobročinitelj, naša utjeha, naša radost, naše pouzdanje, naša jedina nada, naš savršen spas.“ I uistinu, kada ljude dovedemo Isusu i kada sve činimo u zajedništvu s Njime, svaki teret postaje lakši, a strah ustupa mjesto nadi.

Dragi vjernici neka nam današnja Božja riječ otvori oči. Pogledajmo danas oko sebe i upitajmo se: tko u našoj obitelji, na poslu ili u susjedstvu nosi "teško breme"? Nemojmo proći pokraj njih zatvorena srca. Dopustimo Duhu Svetom da kroz nas donese mrvicu one čiste radosti i konkretne, opipljive ljubavi onima koji su je najpotrebniji. Naše malo nekome je puno.

O tome kako i vi možete poduprijeti rad misija, saznajte više OVDJE.