Svjedočanstvo bake Katice

Starost sa sobom nosi razne izazove, a kad joj se pridruži bolest i osamljenost, dolazimo do pravog problema i vrlo ozbiljne situacije. I dok neke starije osobe svoje umirovljeničke dane provode u staračkim domovima, druge su, pak, u vlastitim domovima. Osobe treće životne dobi, unatoč bolestima i slabijoj pokretljivosti, nerijetko odbijaju napustiti svoj dom i otići u starački. “Ja iz svoje kuće ne idem”, “Tu sam živjela čitav život, tu ću i umrijeti”, zna se čuti iz usta baka i djedova. I sve je to legitimno i u redu, ali postavlja se pitanje tko će se o njima brinuti kada im klonu snage, posebice ako obitelj nije u blizini. 

Donosimo jedno lijepo svjedočanstvo gospođe Katice, teško pokretne starice kojoj svakodnevno pomaže susjed Andrija, dvanaestogodišnji dječak iz Odre, nedaleko od Siska.

“Teško mi je obavljati svakodnevne poslove. Teško hodam, bez hodalice nikako, a odlazak do trgovine ne dolazi u obzir. Ne mogu nikamo. Moji su u Zagrebu i Zadru, dođu za vikend, kad mogu. A rekla sam im da ne ću u starački dom. Neka ovdje ostavim kosti. Dok mogu, mogu. Neka ide. Eto, ima mali Andrija, Bog ga blagoslovio, pristojan dječak iz susjedstva, pa mi pomaže. Svaki dan poslije škole ili prije nastave dođe i pita: ‘Bako, što Vam treba iz trgovine?’ Ja mu dadnem novce, a on uvijek ode i donese. Ostavim mu i za žvake, to ga posebno veseli”, ispričala nam je Katica, koja kaže kako ju možemo zvati ‘baka’, baš kako ju zove i Andrija.

“Pomaže on meni i kod kuhanja. Uvijek mi veselo priča o svojim dogodovštinama u školi. Uvijek me oraspoloži i razveseli. Postao mi je poput drugog unuka. Ja mu govorim da ne ostaje dugo jer će ga mama špotati, ali baš ne sluša. Voli pomoći uvijek. Ma, dođe nekad i njegova majka, pristojni su to ljudi, ali on je tu svaki dan.”

Pitali smo baku Katicu što će biti kad Andrija završi školu ili ode na fakultet, a ona je odgovorila da za to ne brine. Uvijek je nekako ‘gurala’, kako kaže, pa valjda će tako i dalje. A osim fizičke nemoći, ono što ju posebno muči jest samoća.

“Teško je biti sâm. Muž mi je umro, već ima 11 godina. A gledam televiziju, gledam Laudato, to me, eto, drži. I molim za maloga Andriju i njegove roditelje, molim i blagoslivljam”, kazala nam je Katica.

Nadamo se da će ovo kratko, ali zaista poučno svjedočanstvo potaknuti i nekoga od vas, dragi čitatelji, na djelovanje i konkretnu pomoć onima u potrebi. U mladosti sve je lako, ali kad starost pokuca na vrata, i najbanalnije aktivnosti doimaju se teškim i nemogućim. Međutim, kad se mladost i starost ujedine u službi ljubavi, sve je moguće, a život postaje ljepši i radosniji.

Glavni cilj otvaranja naše nove rubrike “Vrijediš više” jest pokazati svakoj osobi s invaliditetom (tjelesnim ili psihičkim) da je vrijedna, nezamjenjiva i potrebna društvu u kojem živi. Uz to, svaka osoba posjeduje intrinzično dostojanstvo ljudske osobe i moraju joj biti osigurana sva osnovna ljudska prava. Nastojimo donositi svjetlost u tmurnu svakodnevnicu i boriti se protiv svakog oblika stereotipa i predrasuda, kao i protiv nasilja koje bi bilo usmjereno prema osobama s invaliditetom. Projekt je sufinancirala Agencija za elektroničke medije, iz Fonda za pluralizam.